Neke stvari u životu mnogo obećavaju. Vrijeme se čini savršeno pogođeno, mjesto isto tako, ljudi, ali na kraju shvatiš da to zapravo nije ono što si mislio da je.
Iako se točno se sjećam kako smo se upoznali sve je išlo tomu u korist. Ne znam gdje sam ga prvi puta vidjela, mislim u nekom discu, ali znam da mi se svidio čim sam ga vidjela. Nije bio moj tip, imao je crnu kosu, tamno zelene oči, tamnoput…imao je na sebi bijele hlače i znam da je bio totalno privlačan i da je oko njega bila hrpica cura. Znam da smo se taj dan sam upoznali, nešto malo razgovarali, a on je svim svojim frendovima rekao da smo zabrijali. Što je, kako je rekao moj bratić, pozitivno, jer bar znam da se zanima za mene. I bilo je…
Prvo smo se malo dopisivali, i vidjeli tu večer. Znam da mu je bio rođendan, i da me počastio pićem. Čak se i sjećam što sam imala na sebi. Smiješno! Izašli smo van šetali, pričali, ljubili se… znam da smo si rekli da to neće ostati na toj večeri i da ćemo se vidjeti. Od te večeri nije mi se javljao i onda je nakon tjedan i nešto sitno dana poslao poruku koja je glasila ovako: kada suza jednom ne bude, kada vrijeme učini svoje, kad nečije usne me probude, poželjet ću da budu tvoje. Da li smo se nakon toga više ikad čuli ne znam, ne sjećam se. Ali sjećam se da sam upoznala njegovu bivšu curu koja mi je preko moje frendice poručila: bolje ti je da ga se kloniš, jer ćeš imat posla sa mnom. Igrom slučaja, jednu večer kada sam se vraćala doma upoznala sam jednu malo stariju curu i u naših 5-10 minuta razgovora saznala sam da je to sestra od te njegove bivše djevojke. Sama mi je rekla da joj je sestra totalna glupača kaj se tiče toga, jar da se okolo vucara s drugim dečkima a njemu ne da niti da pogleda bilo koju drugu. Još sam saznala jedan bitan detalj…završio je u bolnici 3 dana nakon svog rođendana i bio u njoj do početka 9-tog mj. što sam saznala naknadno. Više se nikada nismo vidjeli, mislim vjerojatno i jesmo, ali se nismo prepoznali… BROJ 24 – Tomislav (27.7.2002)
Post je objavljen 01.06.2005. u 00:05 sati.