Ovogodišnja tema novigradskog proljeća OD DUBINA PUT VISINA inspirirala me je na metaforu i asocijaciju kao bitne i poticajne značajke dramskog stvaralaštva. Metaforički sam to doživjela kao proces OD DO, ili preciznije od igre do predstave, od poznatog prema nepoznatom, a asocijativno kao igru DUBINA – VISINA. Radionica je koncipirana tako da krenemo od početka, dakle igre kao poticaj za stvaralaštvo, i to tako da obuhvatimo sva četiri elementa ( pokret, zvuk, glas i sliku ) koristeći se principom asocijacija.
RITAM I GLAZBA – koristimo poznate, gotove predmete ili stvari koje proizvode zvukove kao npr.: ključevi, češalj, boca…i krećemo od poznate melodije ili ritma, stvarajući neki novi zajednički ritam. Kasnije oblikujemo svoje posve nove instrumente s kojima stvaramo atmosferu dubokim i visokim tonovima.
SLIKA – Koristimo reprodukcije poznatih autora kao npr.: Bukovca, Kraljevića, Stupice… kao poticaj za priču. Sljedeći korak je stvaranje svoje još uvijek realistične slike u prostoru na temu Dubina i Visina, iz koje smo asocijacijom došli do tri elementa: Vode, Zemlje i Zraka.
POKRET – On će isto krenuti od svakodnevne poznate radnje, u jednom trenutku počet će se ponavljati, smanjivati i preuveličavati, tim postupkom smo došli do male apstraktne koreografije.
GOVOR – će krenuti od poznatih realističnih priča, vremenom će se koncentrirati na unutarnji govor misli toka svijesti, postat će apstraktniji ali će nas uvesti u atmosferu i možda ga nećemo posve razumjeti, ali ćemo ga osjetiti.
Kada smo završili stvaralački proces trebalo je od mnoštva glazbe, pokreta, slika i riječi oblikovati jedinstvenu cjelinu koju bi pokazali kao malu zaokruženu predstavu. I za to smo se odlučili i dalje držati istog principa METAFORE i ASOCIJACIJE.
Prva asocijacija je bila SLIKA i dalje od bukvalnog do apstraktnog
- Slika je razapeto platno
I zato smo se odlučili da naša predstava bude upravo slika koja će se odvijati na tom razapetom platnu.
Druga asocijacija je bila ČOVJEK
- Čovjek je tijelo
- On stoji na zemlji
- Njegove ruke su širina i dubina
- Njegove oči sežu u visine
Igrat ćemo po platnu tako da će RUKE simbolizirati dubinu i opet od bukvalnog zato što su dio tijela koji je sam po sebi usmjeren prema dubini, pa do metafore – ruke koje rone, istražuju i prve dosežu ono što čovjek poželi. NOGE kao simbol prizemljenosti i stabilnosti predstavljat će zemlju i putovanje, a GLAVA sa svojim mislima i idejama, svojim pogledom predstavlja želju i visinu.
Tekst je nastao kao igra asocijacija koja nas podsjeća na nadrealističke igre stvaranja pjesničkih motiva:
MORE
Duboko je more moje
Plavo
Bistro i čisto
Hladno, duboko
Zanos i plač
Kap
Život
Plutam
Plutam u plavom kristalu mora
More je prijatelj
Vjeran i nevjeran
Sloboda tiha i glasna
More i noć
More i korak
More i ja
More zna
Pust je i prazan život bez mora
TLO
Raspucano, suho, domovina
Trava i blato
Crno, smeđe, crveno…
Obzor
Slavonija, njiva, seljak, gruda
U zagrljaju raspucane zemlje, domovine moje
Tlo, zemlja, glina, blato… pupoljak
Zemlja je pješčani mir moramo se čuvati vjetra
Mirisna vlažna crna zemlja Život tebi i meni
NEBO
Vjetar, ptica, sloboda
Sloboda i nebo
Hladno i toplo… vjetrovito
Praznina
Nebo je sloboda
Ponovno rođenje
Ljutit zrak hladan je i ledi te
Sretan, toplim rukama grije ti dušu
Nebo je prostor i praznina
Ispunjenost
Glazbene asocijacije su se kretala ovako:
MORE – lelujavo
TLO – čvrsto
NEBO – prozračno
I tako je nastala slika ili predstava koja je vrlo jednostavna i koristi vrlo prepoznatljive elemente, a u svom totalu je apstraktna. I mi smo ostvarili namjeru, od poznatog smo došli do nepoznatog, od asocijacije do metafore.
Scensku II polazilo je 13-tero učenika što se pokazalo kao idealnim brojem, i 9 hospitanata što se na početku rada činilo mnogo no međutim uz dobru podjelu poslova i izvrsnu suradnju ispalo je vrlo dobro i ne previše. Posebno moram istaknuti angažman Vanje Malner i Denis Mikatović koji su uložile u oblikovanje glazbenog dijela predstave, te hospitanticu Elu Družijanić koja je vrlo aktivno i odgovorno radila na završnoj konstrukciji teksta. Bilo nam je zadovoljstvo surađivati s Teom i scenografskom radionicom koji su nam pomogli pri ostvarivanju naših zamisli i ideja.
Učenici su bili polaznici 7 razreda, koji su vrlo brzo međusobno pronašli zajedničke interese i teme. U radu su na početku bili pomalo zbunjeni, no kako se rad širio tako su i oni postajali sve otvoreniji i zanimljiviji. Prihvatili su metodički pristup i prepustili se igri i improvizaciji, shvatili su da će predstava nastati sama bez unaprijed određene redateljeve ideje. I to je smisao. U ovakvom obliku stvaralaštva, djeca nisu ovdje da budu upotrebljena za ideju jednog čovjeka, već je taj jedan čovjek samo poveznica između njih i njihovih ideja i onaj koji ih potiče da ono najljepše u sebi daruju svijetu. Bila mi je velika radost raditi s ovom grupom i malih i velikih koji su se bezrezervno otvarali, progovarali, plesali, koji su stvarali čudesne glazbene motive i pri tome se veselili
Jadranka Korda-Krušlin
Post je objavljen 27.05.2005. u 00:51 sati.