Što danas reći?
Još ne mogu probiti veo, iako više nisam izmučen kao prošli tjedan. Neka ravnodušnost uvukla se da me spasi. Promatram ljude oko sebe i one u novinama, na TV-u i blogu, i kao iz trećeg lica uspoređujem njihove živote s mojim. Osjećam da vodim monoton život, a opet svjestan sam da sam vrlo daleko od stvarno monotonog života. Moram napomenuti da sve one osnovne ljudske funkcije obavljam savršeno uredno - biološke funkcije, posao, obiteljski život ... osim što se JA nalazi negdje drugdje.
Skriven u noći očekujem otvaranje ponoćnog lotosa koji skriva mistični dragulj.
Zanimljivo je to kako se introspekcija vječno nastavlja, svaki put sve dublje i dublje, sve dok svaki veo što skriva Svetište ne bude nepovratno uništen. Jer dok nije nepovratno uništen vraća se ponovo i ponovo nas odvaja od našeg Gospoda. I zaista, nisu li ovo velovi s kojima sam se toliko puta do sada susreo? Nije li to ono što sam mislio da sam ostavio iza sebe? Nema šlepanja na duhovnoj stazi. Možda je to razlog što u zadnje vrijeme imam tihi prezir prema mnogim novostvorenim duhovnjacima, guruima i majstorima ovog ili onog sistema.
Slijepca ne može voditi slijepac, a svatko tko tvrdi da nije slijep najveći je slijepac od svih.