Kaj sam ja? Dvolično ljudsko biće, spremno na vjerovanje samo kad mu treba, samo kad mu odgovara? Ili su godine pogleda na sluge Božje samo učvrstile vjerovanje da ga nema? Zbunjem sam i nekak osjećam da me nešto prati, ali iz raznih razloga odbijam povjerovati u to jedno biće koje upravlja svime. A odbijam i povjerovati da me jednog dana neće biti. Tu sam koliko jesam i zbogom. Nešto mora biti iza smrti. Nisam postojao samo zato da bih nestao.
A opet, ako postoji nešto poslije smrti, onda postoji i Bog, u kojem god obliku.
Zašto me lupaju u zadnje vrijeme takva pitanja? Možda jednostavno osjećam neku tjeskobu jer gledam oko sebe. I vidim oko sebe. To nisu dvije iste stvari. I ono što vidim mi se sve manje sviđa. Sve više želim udariti nepravdu oko sebe, naplatiti onima onima koji su dužni, dočekati neke na izlazu iz crkve u koju se sakriju nedjeljom, pokaju se više onako, reda radi, pa ponedjeljkom kreću ispočetka. A ja imam bijesa u sebi prema njima, koji se smiju, ruku zavučenih u tuđe džepove, žlica umočenih u sirotinjske tanjure, i prema Njemu koji sve to dopušta.
Ne razumijem Te. Trudim se shvatiti. Jer objašnjenje da je to Tvoja volje i da Ti znaš zašto je tako, me ne zadovoljava. Želim i ja znati kuda to ide. Zašto dopuštaš patnju? Ponekad se ne čudim, jer si svog sina poslao da nam pomogne svojom smrću, da spere naše grijehove. A što smo mi učinili? U ponedjeljak smo krenuli ispočetka. A opet nekad, kad se najmanje nadam, čin milosti koji napraviš me razveseli, ali i vrati u ove nedoumice koje me žderu.
Ne bojim se vatre, dvoglavog zmaja, mača, ljudi, ove planete. Vragu bih u ždrijelo skočio.
Od mene me spasi Bože moj. Sebe se jedino bojim.
Post je objavljen 30.06.2004. u 10:08 sati.