Kada dođe trenutak kada vam jednostavno prekipi i najradije biste nekome bacili nekakvu vazu u glavu? Meni se taj trenutak desio jučer navečer (svi su ostali neozlijeđeni).
Kratak opis večeri: svi pijani, T***** otišla s prijateljem (ona je jučer bila jedina osoba na koju se nisam naljutila), ja umirem od dosade, buljim u stol ispred sebe koji je potpuno prekriven čašama, bocama, pepeljarama punima polu-popušenih cigareta... Ma uglavnom, mrak! U jednom trenutku zovem tatu da dođe po mene jer nisam htjela umrijeti od dosade. Ostavila sam prijateljicu samu s nekim poznanikom i imam grižnju savjesti jer šta bi bilo da joj se nešto desi? Grozno je da sam ju ostavila samu, ali pucala sam po šavovima. Bijes u meni ključao je dok nisam jednom svom "dragom" (također pijanom) prijatelju poslala poruku u kojoj sam mu istresla sve što me mučilo. Da, on je te večeri bio kap koja je prelila čašu. Možda je okrutno, ali nisam se smirila dok mu nisam rekla da je budala. Onda sam napokon zaspala. I evo, jutros sam se probudila potpuno mirna i bez trunke jučerašnje ljutnje. Prepuna razočaranja, ali ponosna što nisam ništa držala u sebi. Vjerojatno sam egocentrik ali ne dopuštam da me itko, žao mi je što se tako izražavam, zajebava.
Također, moram nešto reći o tom glupom alkoholu. Ja ne vjerujem u alkohol. Točnije, ne vjerujem u ta opijanja- to je kraći put kako doći do nečije pažnje. Kako neki ljudi piju cijelu večer, a opet su lucidni? Ah, mislim da svi znamo bolnu istinu o alkosu- čisto preseravanje.
Post je objavljen 15.05.2005. u 11:34 sati.