kopali smo bunar duboki
rukama, noktima, prste raskrvarismo
iduči dole, ravno, pa desno
kopali smo dugo u zimsku bijelu noć
kopali smo tako obliveni znojem,
ali bezbrižni i sretni zbog boli
u rukama
kopali smo živo s osmjehom na licu
duboku rupu bez prestanka
ali tada se nevolja desi
i crni se oblaci nadviše nad nama
duboko duboko u tami crne rupe
naletismo na kamen veliki i teški
i stotinu dana vukli smo taj kamen
vukli ga vukli van na svjetlost
dana, ali nikako da kamen istruli
i umre, nikako nikada osušiti se
neće
i tako kamen smutnje što stade
nam na put
uništi nam rupu uništi nam
sve. mi pustismo kamen
što izvadismo mrtvi i u dubok
bunar legosmo zauvijek.
24.VIII.1995, na Kontu, po podne
Post je objavljen 24.06.2004. u 22:18 sati.