Izgleda da mi se u zadnje vrijeme, dan za danom, samo nižu dođađaji i spoznaje koji u meni izazivaju ništa više nego mučninu i gađenje. Toliko tuge u sebi imam, mogla bi cijeli dan plakati. Jer, nema smisla ni pričati nekome šta se događa unutar zidova ove kuće, nema smisla ni pisati o tome. Čak ni razmišljati. Milijun sam puta prevrtila po svojoj glavi taj film; svaki se put ponadam da će onaj sljedeći put film promijeniti radnju, da ću dobiti drugačiji rasplet. Onda shvatim kako sam naivna i kako se film nikada neće promijeniti. I to je to.
Gade mi se neki ljudi, nije ovdje ni bitno koji.
Post je objavljen 03.05.2005. u 21:29 sati.