...Ima stablo košćele u Mostaru
koje pamtim
i osjećam da to drvo pamti mene.
U snu umijemo da razgovaramo.
Za ljeta, u sjeni krošnje,
ja čujem pjesme iz djetinjstva
a glas nije u meni.
Ne znam šta drvo misli
o meni jer mu ne razumijem jezik.
Kako razgovaramo?
Moja draga zna jezik biljaka.
Ono ponekad piše moje pjesme.
Ja slušam ljude koji sjede
pod stablom. Piju kavu.
Iz ljeta u ljeto.
Iz vijeka u vijek...
Pero Zubac
Post je objavljen 03.05.2005. u 20:37 sati.