Marketing
Na vrhu planine jedno stablo ljulja se na vjetru.
Usamljeno kao kad si sam.
Yuriko prilazi sa desne strane, grli ga i naslanja glavu.
-Zdravo stablo. Ja sam Yuriko i ne znam kako sam stigla ovdje.
Strah me je. Molim te zagrli me.
Stablo je pogleda svojim drvenim očima, kao što samo drvo umije, i zagrli je svojim granama.
Stisnuli su se kao da je to prvi i posljednji zagrljaj. Ikad. Na svijetu kojeg znaju.
-Ostani tako djevojčice, ne mrdaj, stisni se jače uz mene. Vjetar je jak i mogao bi te otpuhati niz planinu.
-A što je dolje u dnu planine?
-Dolje je divlja kuća, vidiš tamo krov? U njoj žive divlji predmeti.
-Bojim se predmeta. Zagrli me jače. Ne daj da padnem dolje.
-Zar misliš da bih te pustio? Ja nikad nisam grlio.
Yuriko osjeti kako joj trnu noge i ruke, i kako joj kičma drveni.
Htjela se odmaknuti, htjela se otrgnuti ali već je bilo kasno.
Odrvenila je posve. Zuvijek ostala u zagrljaju.
Jutrom su tud naišla dva izletnika.
-Gle čovječe, kakvo stablo!!! Daj aparat, izgleda kao da djevojčica grli deblo. Mrak!
Post je objavljen 24.04.2005. u 09:29 sati.