|
Na vrhu planine jedno stablo ljulja se na vjetru.
Usamljeno kao kad si sam. Yuriko prilazi sa desne strane, grli ga i naslanja glavu. -Zdravo stablo. Ja sam Yuriko i ne znam kako sam stigla ovdje. Strah me je. Molim te zagrli me. Stablo je pogleda svojim drvenim očima, kao što samo drvo umije, i zagrli je svojim granama. Stisnuli su se kao da je to prvi i posljednji zagrljaj. Ikad. Na svijetu kojeg znaju. -Ostani tako djevojčice, ne mrdaj, stisni se jače uz mene. Vjetar je jak i mogao bi te otpuhati niz planinu. -A što je dolje u dnu planine? -Dolje je divlja kuća, vidiš tamo krov? U njoj žive divlji predmeti. -Bojim se predmeta. Zagrli me jače. Ne daj da padnem dolje. -Zar misliš da bih te pustio? Ja nikad nisam grlio. Yuriko osjeti kako joj trnu noge i ruke, i kako joj kičma drveni. Htjela se odmaknuti, htjela se otrgnuti ali već je bilo kasno. Odrvenila je posve. Zuvijek ostala u zagrljaju. Jutrom su tud naišla dva izletnika. -Gle čovječe, kakvo stablo!!! Daj aparat, izgleda kao da djevojčica grli deblo. Mrak! |