Evo prije nego se uhvatim svojih obaveza par rijeci....
Ubrzo idem za Zg i jako sam sretna, dobro dodju te promjene, mada bih se radije teleportirala nego isla autobusom i Narodnim radiom, sva sreca da im tv ne radi da ne gledam Mr Beana po ne znam koj put, Bojevu glavu ili Sovu :-)
Jucer smo mama i ja vodile baku u kardiologa, nije dobro, tj, srce joj slabije radi, svega nekih 30 %....znam, starost je to. Gledam je kako se polako gasi, svaki dan je sve bljedja, tesko dise...Koliko je samo teskih bolesti prosla i operacija, ona je moja baka-junak, i hodajuci fenomen...a realno je da nece jos dugo pozivit...i kad o tome razmisljam, suze mi naviru na oci, jer svaki put kad je vidim, moze biti posljednji. I onda nece vise biti crvenog nebodera, taj mali stancic, ta stara kuhinjica i najbolji caj!
I vrijeme ne mogu zaustaviti, i sve nas to podsjeca na prolaznost svega, te kako bi trebalo sadrzajno zivjeti svaki dan, ali malo je onih koji uopce pronalaze vremena za sebe kamoli za druge...sve se vodi na rad-rad-rad i golu egzistenciju, i onda se probudimo u kasnim 50-im s viskom kolesterola, i razmisljamo: Nit sam igdje bio, vidio....
Ne, tako ne treba razmisljati, ako je tako mozemo se svi baciti u rijeku, more-kome je sto blize, treba naci nesto sto ce nas ispunjavati, i ne treba gledati samo novac kao jedino sredstvo koje nam moze ispuniti snove, postoje male stvari, obicne stvari, koje su oko nas svaki dan, vecinom ih ne vidimo ili uzimamo zdravo za gotovo! Neki dan sam setala psa, i osjetila sam tako snazno miris mora-jasno kad ga vidim s balkona, ali to nije bio samo neki miris, to je bio trenutacni vremeplov, sjetila sam se sebe i svojih tadasnjih prijatelja iz osnovne skole, Jadrije-gradsko kupaliste, kabine, skokovi u more, bezbriznosti, prvih ljubavi....i samo taj trenutak kad sam udahnula taj zrak, moj dan je bio ljepsi i nije me mucila nekakva glavobolja...cini se da plagiram Prousta- ali covjek je stvarno bio u pravu i prenio ono, sto je tako ocito u nasim zivotima, na papir- eto prvi se sjetio :-)
Uglavnom na sve ovo sto sam napisala, ponukalo me razmisljanje o mojoj baki, bila je kucanica, odgojila je dvije kcerke, citala knjige...sad samo zeli umrijeti!Niti njena djeca, unuke, praunuci joj nisu inspiracija da se bori, njeno tijelo je ne slusa, umorna je, unatoc svima nama, usamljena je....moj djed joj je umro na rukama prije 3 godine; otisao je jedno popodne, rucao, rekao mojoj baki da dodje u sobu da joj nesto kaze, ona je jos prala sudje, kad je dosla k njemu, on je hvatao posljednji dah....
Ali zivot je takav, ima pocetak i kraj, lijepih i ruznih stvari! Zato treba zivjeti zivot, znati ga zivjeti, tako kad se jednog dana okrenes unatrag mozes si reci: Imao/la sam doista lijep zivot- bez obzira sto smo prozivjeli i dobre i lose strane, ali smo prezivjeli i jos smo tu....zahvaljujuci malim, ali velikim stvarima koje su nam omogucile da ostarimo, da budemo svjedok posljedica naseg zivljenja- dobro, ovo je optimistican prizor scenarija u buducnosti...pa bi valjda neka poanta bila da radimo na tome da takav i bude...
Idem ja sad lagano sredjivat svoju buducnost i strebat Zakon o mirovinskom-otud valjda ova inspiracija:-)
Post je objavljen 22.04.2005. u 10:17 sati.