(mojoj dragoj prijateljici Matei)
Krug i kružnica. Dva različita pojma. Kada kažem krug, u smislu život je krug, zapravo mislim na kružnicu. Je li to sad bitno ne znam, ali mislim da vas je većina shvatila što sam zapravo htjela reći. Nedavno smo u školi učili nešto nad čime sam se ja jako zamislila. Vratit ću se na nešto o čemu sam već govorila. Sve vrti se u krug…bilo bi to moje poimanje života. Krećemo se kružno, putujemo ka cilj, a ne znamo gdje je on zapravo, postoji li uopće i što je on zapravo. Je li cilj vrhunac ili kraj?!
Život kao život svih ljudi na ovoj planeti, shvatila bi ovako…niz koncentričnih krugova, odnosno kružnica. Intenzitetom života naši krugovi se šire, brže ili sporije i..dolazi do ispreplitanja sa tuđim krugom, s tuđim životom. Kako putujemo kroz život dekor se mijenja, a bit ostaje ista, a krugovi se šire sve više i više dok ne budu toliko široki da se više nećemo moći vratiti na ono »mjesto« gdje smo već bili, a tada to više neće biti potrebno, jer umiremo. S krajem života krug se prestaje širiti. Da li on ostaje ili nestaje, ne znam… ako neko zna neka mi javi!
A sada prava tema…naravno kao i svaka druga moja priča i ova ima veze s tim prokletim krugom! No dobro… Ja i moje dvije prijateljice izašle smo van, bilo je ljetno vrijeme i bio je dan. Uglavnom smo se dosađivale u istom onom bircu u starom dijelu grada. Komentari su bili da su oko nas sve neki bezveznjaci, i da je stvarno dosadno, što je i bilo, htjele smo otići ali u tom trenutku zapela nam je za oko grupica tipova, oni su odlazili, ali mi smo bile uvjerene da će se vratiti, i bile smo u pravu. Kako smo im točno uletile ne sjećam se, znam da su oni sjedili na jednom kraju a mi na drugom i da su me ove moje dvije natjerale da iskoristim svoj »šarm«. Milim da sam rekla nešto tipa »mojim prijateljicama i meni je malo dosadno, a vidim da ni vama nije ništa zabavnije pa ako bi mogle doći sjest tu kod vas…. « nije to baš tako lijepo zvučalo, ali nešto u tom smislu je bilo. Dobar ulet za petnaestogodišnjakinju! I tako bilo je baš zabavno tu večer, zvali su se Igor(o njemu nešto kasnije - dan broj 32), Fabris, Denis i Nino. Svi smo razmijenili brojeve, a ja sam se skoro svakodnevno čula s Igorom i s Ninom. U ovom trenutku zanima nas ovaj zadnji. Imao je kovrčavu kosu, plave oči, oblačio se onako skaterski, sve smo se tada jako »palile« na to, ličio je malo na Froda iz lotr. Počeli smo izlaziti i bili smo skupa do kada je on otišao na more. Sjećam se da mi je rekao da me voli, onako totalno neočekivano… Makar smo se »dogovorili« da smo skupa i preko ljeta i da ćemo se vidjet kad se oboje vratimo, ali…više se nismo vidjeli, a nismo imali ni neku potrebu.
No prije nekoliko mjeseci dogodilo se nešto zaista čudno. Chatala sam s jednim frendom i došao neko s nadimkom »nisam ja«, kako ja volim ovako malo zezati ljude, pitam ja njega »a tko je ako nisi ti?« ili nešto u tom smislu..i kako se rasprava nastavila zaključili smo, tj. on je zaključio tko sam. Oboje nismo mogli vjerovati, i kaj je najbolje ni on nije izbrisao moj broj niti ja njegov. I tako dogovorili smo se za cugu, postao je šminker, iz onog malo bucmastog dečka razvilo se nešto nabildano, ne baš jako, onako taman. Još uvijek je imao onaj svoj isti malo glupavi smisao za humor… Taj prvi put kad smo se našli htio je zabrijat samnom, ali ja nisam htjela, malo sam ga htjela pržiti, zanimalo me dal će se opet javiti! Naravno da je, vidjeli smo se na mjestu gdje sada kada smo malo stariji izlazimo, izašli na cugu još jednom, a da li smo se poljubili?! Jesmo. Makar smo rekli čujemo se opet niko nikom… Vjerojatno ćemo se opet sresti tek za dvije godine…. BROJ 19 – Nino(26.06.2002-07.07.2002; 10.07.2004; 12.07.2004)
Post je objavljen 19.04.2005. u 22:18 sati.