Ljubav je sjebana.
Sjedili smo na kraju svijeta, promatrali smo zvijezde.
Došao je glasnik, i rekao :- Krenite!
I mi smo krenuli.
Ostavili smo tragove jedno drugoga na koži.
U tvojoj modroj majici svijet je izgledao pitomo,
bez varanja ili dokonog komfortizma.
U mojoj majici svijet je izgledao kao fotografija,
na kojoj mokrim rukama gulim slojeve naranče.
Negdje putem izgubio si moju majicu,
negdje putem izgubila sam tvoju majicu.
Naša priča počinje negdje u moru,
gdje bosih stopala izbjegavam slanoću modroga.
Htjela sam biti...a čak nisam ni znala.
Zaboravili smo na glasnika, putokaze, i polaroid smjehove.
Došlo je vrijeme kad sam postala keramička pločica.
a ti si postao surogat neprosijanih riječi koje osljepljuju.
Sreli smo se nakon toliko, licem u lice. Plašim te. Plašiš me.
Vratimo se, promatrajmo zvijezde, zakopajmo se u zeleno-modru zemlju.