Moja omiljena anegdota iz memoara Josipa Horvata (ne Jože, nego nounara!)
Početkom se siječnja 1915. navršila 80. obljetnica Gajevih "Novina" i "Danice". Lunaček je napisao spomen-članak otprilike pod naslovom Sedamdeset i peta obljetnica nrodnog preporoda. Korigirao sam članak najpomnjivije odgonetajući karakteristični, grafički lijepi, no dozlaboga nečitljivi rukopis. Drugi dan eto bure. Morao sam donijeti rukopise i korekture jučerašnjega broja, počela je istraga. Još uvijek joj nisam znao pravi razlog. Nadošao je koban članak. "Ako sam ja senilan, gospodin Horvat, ne smijete biti vi kao korektor!" glasio je ukor, kad je Lunaček ustanovio da sam, istina točno prema njegovom rukopisu, iskorigirao "75-obljetnica", mjesto "80-obljetnica", kako je Lunaček trebao napisati. "Jedanput sam vam već bio rekao, da nije sveto pismo ono što napišem, dužnost je vaša kao korektora da mislite mjesto mene" --- sipala se filipika u štokavštini, koja je očito imala uzvisiti strogost momenta, a onda svršila ublaženo: "korekture se delaju s glavom, a ne s riti".
(Meni je ovo, jasno, zanimljivo sociolingvistički --- čemu je služila "štokavština", tj. standard, a čemu zagrebački, da ne velimo prazagrebački.)