Ponekad me obuzmu cudne misli, i tesko mi je ponekad rijecima opisati sto se to meni vrti u glavi, pa cu pocet nekako od ranijeg djetinjstva, nastojat cu bit sazeta, hehehehe
Uglavnom, nisam jedina koja je opsjednuta svemirom, pa nisam bezveze nazvala svoj blog Supernova, mada se moze i to sire tumaciti :-), dakle, ja sam tako mastala kako cu jednog dana postati astronaut, i letjeti do dalekih planeta i upoznavati nove svjetove, mastala sam da cu odletjeti do Kriptona i vidjet konacno Supermana-e za njim sam bila luda...i jos sam, stovise, nedavno si za rodjendan nabavila sva 4 dijela na dvd-u, a tek mi je 26 godina ;-)
S vremenom, sam shvatila da necu nikad postati astronaut, da je Superman lik iz stripa, ali ljubav prema svemiru je i dalje tu, sveprisutna....do te mjere, da se znam izdeprimirati...naime, da se vratim na pocetak, i mislima koje me obuzmu, tad se osjecam jako usamljeno...pokusavam si predociti velicinu svemira, dokle seze, nezamislivo je nasem mozgu da razmislja opet tako apstraktno, znam samo da je velik, neizmjerljiv, i onda se sjetim kako je nas planet samo malen, i kako smo mi samo neki atomi u tom cudesnom prostranstvu, i kako smo samo sami,mali i jadni....i onda dolaze jos bizarnije misli; cime se to covjecanstvo ima pohvaliti ako nas "mali zeleni" posjete jednog dana?! Covjek stvori dobro, ali svako dobro ima svoju suprotnost,sve sto stvori, unisti, brojne civilizacije su propadale kad bi dosegnule svoj najvisi nivo razvoja,ljudi se ubijaju, ratuju zbog komada zemlje, samo cekam kad ce uistinu biti Ratovi Zvijezda....i kad cemo se mlatiti oko komada Marsa, Mjeseca....onda pocnem mislit na sebe, buduci da mislim da je svaki covjek kovac svoje srece, pa tako svaki pojedinac valjda utjece na globalno stanje....cime cu ja koristiti covjecanstvu, za sta se imam boriti i sta cu ostavit u nasljedje....i da li ce mi se to uopce omoguciti- ako nas ne zvizne koja zalutala atomska bomba-koju inace znam sanjati, jer je to valjda onaj strah u podsvjesti....i tako ja pensam (mislim), i pensam, i zakljucim da su ljudi mozda iskompleksirani....s tim da je to mozda ono atavisticko u nama, otud zelja za vladanjem, zelja da budemo neko i nesto, vazni, poznati, utjecajni- ovo malo karikiram....dakle, jos smo na primitivnom stupnju razvoja, i zao mi je sto necu imat priliku bar na sekund zavirit u buducnost, pa da znam sve te odgovore, dileme, trileme koje me u kasnim satima ulove....
Uglavnom, da, jesam jedna od onih koji vjeruju u daleke svjetove....i vjerujem da ako nas je posjetio netko dosad iz daleke galaksije, da nam se moze samo smijati!
Uh, ja zabrijala totalno, a trijezna sam..... :-)
Post je objavljen 06.04.2005. u 00:05 sati.