Da je rastezanje po krevetu olimpijska disciplina, ja bi bil olimpijski pobjednik i rekorder. Volim kad je toplo, nisam lud da ga ne volim, sve te oskudno odjevene curice oko mene, ali fakat mi dodje da se opće ne dižem iz rashlađene sobice. Jebe me samo kaj nema nikakvih filmova na telki, a ne da mi se do knjižnice po nove knjižurine. Al snađem se nekak. Pronašel sam punu škatulu Strip Artova iz tisućudevetstoosamdesetineke i prisjetio se kak je to bilo dok sam bil klinac.
Nakon cjelojutarnjeg nogača pred zgradom, taman kad upeče sunce, užicaš staru za slaju, pa dok se Šarenko cijedi po prstima, legneš na krevetac u rashlađenoj sobi i dohvatiš novog Velikog Bleka. Danas kad pročitam neki od tih starih stripova vrištim od smeha. Koje su to gluposti, pa to je prekrasno. Ali i dalje uživam, jer svaki put kad naiđem na staru epizodu Rip Kirbya, kroz glavu me počnu pucat fleševi. Sjetim se odrastanja na Remizi. Sjetim se šamara od taksijanera Iveka kad smo mu krali trešnje u dvorištu, sjetim se Crnog Petra, slički Fudbaleri i timovi, Sandokana, Partizanske Eskadrile, kauboja i indijanaca, jedinice iz prirode i društva, ukora. Zamiriši mi roštilj kod tete u Vukomercu. Dok dečki kure vatru i zaljevaju osušena grla pivom, žene u kuhinji spremaju juhu, a sa radija piče Novi Fosili, Srebrna Krila, Jasna Zlokić, Grupa 777... Bratići uvijek puni stripova, pa poslije obilnog ručka, zavaljeni u ligeštule čitamo novog Alana Forda, uz hladnu limunadu. Gušt.
Stripovi su mi, uz onaj miris u zraku kad se mjenjaju godišnja doba, najveći okidači sjećanja. Oni me bacaju u prošlost, tjeraju me da ponovo proživim satove biologije i matematike, da ponovo sa frendovima zaigram Lopova i pandura, da skup s burazom krenem u istraživanje prašume prek puta zgrade, da ponovo radim snježne utvrde i vodim rat sa ekipom iz prvog nebodera. Nostalgičan sam često. Djetinjstvo me ponovo zove.
Sretnemo se tu i tamo. Djeca iz tisućudevetstoosamdesetineke bore se sa odraslima iz novog milenija oko par trenutaka ničim izazvanog smijeha. Ti odrasli imaju djecu, ozbiljni su i mrki, trče na posao i s posla, plaćaju račune...
A onda dohvate starog Zagora pa im se smiješak navuče na lice.
Ima nekaj u tome...
Post je objavljen 16.06.2004. u 16:11 sati.