|

Linkovi
Remiza Ander Konstrakšn
Bestseler.net - Blogerski Online Magazin
B.O.R.G.
AGREST3D
Plavi radio - tu me možete slušati svakog petka od 6 - 9
O meni ukratko:

Godine: 37
Bračno ili predbračno stanje: predbračno
Visina: oko 180 i nešto
Težina: oko 97
Kosa: za još dva pranja
Pomagala: naočale
Trenutno stanje: neloše
Piće: piva
Jelo: ćevapi
Čitam i pišem, uglavnom loše
Odgovaram na mailove
Jedem po kućama
Kad volim glup sam ko kurac
Here We Go Again - Features Norah Jones - Ray Charles
Here we go again
He's back in town again
I'll take him back again
One more time
Here we go again
The phone will ring again
I'll be her fool again, I will
One more time
I've been there before
And I will try it again
Any fool, any fool knows
That there's no, no way to win
Here we go again
She'll break my heart again, yeah
I'll play the part again
One more time
I've been there before, you know what?
I'll try it again
But any fool, any fool knows
That there's no, no way to win
Here we go again
She'll break my heart again
I'll play the part again
One more time
I'll take her back again
One more time
I will
U snu
sreli smo se
puni neobavezne svakodnevice
i obicnim riječima
samo da tisine ne bude
jer izgubili bismo se
u veličini njenog značaja...
U snu
dok sam ti govorila
da mi je jako hladno
nisam se mogla sjetiti
tvoga imena.
Smiješila sam ti se
samo da sekunda ne bude prazna
jer zbunila bi nas
beskrajnost njezine mogućnosti.
U snu,
gledala sam
kako se koraci tvoji gube u daljini
a iza tebe nije ostao miris...nikakav.
Nisam poželjela da se vratiš
niti da te opet vidim.
Čudna je to daljina
nema veze s kilometrima
već se mjeri
nepoznatim parametrima Sudbine....
I kako to uvijek bude
kad se sanja,
probudila sam se..
U jednoj ruci:tišina
u drugoj:sekunda
Znam ti ime,
a osmijeh do tebe
putovat će dugo
jer izmjereno
nepoznatim paramertima sudbine
ti si "dovoljno daleko"
da ne poželim da dođes
niti da te vidim....
Sadržaj na ovim stranicama je zaštićen Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima.
Straight to you - Nick Cave
All the towers of ivory are crumbling
And the swallows have sharpened their beaks
This is the time of our great undoing
This is the time that I'll come running
Straight to you
For I am captured
Straight to you
For I am captured
One more time
The light in our window is fading
The candle gutters on the ledge
Well now sorrow, it comes a-stealing
And I'll cry, girl, but I'll come a-running
Straight to you
For I am captured
Straight to you
For I am captured
Once again
Gone are the days of rainbows
Gone are the nights of swinging from the stars
For the sea will swallow up the mountains
And the sky will throw thunder-bolts and sparks
Straight at you
But I'll come a-running
Straight to you
But I'll come a-running
One more time
Heaven has denied us its kingdom
The saints are drunk howling at the moon
The chariots of angels are colliding
Well, I'll run, babe, but I'll come running
Straight to you
For I am captured
Straight to you
For I am captured
One more time
Best love poetry by Drito Konj:
čežnja me mori
jebiga
sori
|
16.06.2004., srijeda
Hiljadu mu bubnjeva Darkwooda
Da je rastezanje po krevetu olimpijska disciplina, ja bi bil olimpijski pobjednik i rekorder. Volim kad je toplo, nisam lud da ga ne volim, sve te oskudno odjevene curice oko mene, ali fakat mi dodje da se opće ne dižem iz rashlađene sobice. Jebe me samo kaj nema nikakvih filmova na telki, a ne da mi se do knjižnice po nove knjižurine. Al snađem se nekak. Pronašel sam punu škatulu Strip Artova iz tisućudevetstoosamdesetineke i prisjetio se kak je to bilo dok sam bil klinac.
Nakon cjelojutarnjeg nogača pred zgradom, taman kad upeče sunce, užicaš staru za slaju, pa dok se Šarenko cijedi po prstima, legneš na krevetac u rashlađenoj sobi i dohvatiš novog Velikog Bleka. Danas kad pročitam neki od tih starih stripova vrištim od smeha. Koje su to gluposti, pa to je prekrasno. Ali i dalje uživam, jer svaki put kad naiđem na staru epizodu Rip Kirbya, kroz glavu me počnu pucat fleševi. Sjetim se odrastanja na Remizi. Sjetim se šamara od taksijanera Iveka kad smo mu krali trešnje u dvorištu, sjetim se Crnog Petra, slički Fudbaleri i timovi, Sandokana, Partizanske Eskadrile, kauboja i indijanaca, jedinice iz prirode i društva, ukora. Zamiriši mi roštilj kod tete u Vukomercu. Dok dečki kure vatru i zaljevaju osušena grla pivom, žene u kuhinji spremaju juhu, a sa radija piče Novi Fosili, Srebrna Krila, Jasna Zlokić, Grupa 777... Bratići uvijek puni stripova, pa poslije obilnog ručka, zavaljeni u ligeštule čitamo novog Alana Forda, uz hladnu limunadu. Gušt.
Stripovi su mi, uz onaj miris u zraku kad se mjenjaju godišnja doba, najveći okidači sjećanja. Oni me bacaju u prošlost, tjeraju me da ponovo proživim satove biologije i matematike, da ponovo sa frendovima zaigram Lopova i pandura, da skup s burazom krenem u istraživanje prašume prek puta zgrade, da ponovo radim snježne utvrde i vodim rat sa ekipom iz prvog nebodera. Nostalgičan sam često. Djetinjstvo me ponovo zove.
Sretnemo se tu i tamo. Djeca iz tisućudevetstoosamdesetineke bore se sa odraslima iz novog milenija oko par trenutaka ničim izazvanog smijeha. Ti odrasli imaju djecu, ozbiljni su i mrki, trče na posao i s posla, plaćaju račune...
A onda dohvate starog Zagora pa im se smiješak navuče na lice.
Ima nekaj u tome...
|
|
|