Evo mene opet među vama. Nakon jedne faze lijenosti vratio sam se ponovno pun adranalina i sa željom da vam svima udovoljim nekim prohtjevima sa ovim mojim postovima. Za početak obavještavam sve da ne namjeravam piercati mošnje i da mi se ne javljaju sa takvim bolesnim mailovima.
Nešto o Papi? Pa ne znam. Papa je jedna osoba koju sam i ja jako volio, prema kojoj sam uvijek osječao neku naklonost i čiji me je osmjeh znao uveseliti. I ona poslijednja sreća kada se pojavio na prozoru kada je prvi puta bio u bolnici. One sve suze radosnice ljudi preko televizije pa tako i moje. Bio nam je svima samo neki čovječuljak koji čini dobro, a svi smo se odnosili kao da nam je prijatelj. Bio je najmočniji čovjek na svijetu, a da tu svoju moč nije koristio. Htio je samo mir i dobro u svijetu da si svi ljudi pruže ruke pomirenja. Bio je simbol nečega čemu svi težimo, i zato je uvažao poštovanje u svakome dijelu svijeta, i zato je svijet sa njime puno izgubio.
Ja sam jedan od onih koji su imali priliku vidjeti ga sa metra udaljenosti. Na misi na Osječkom aerodromu sam bio volonter, tako da sam imao priliku biti vrlo blizu, vidjeti sve od ogranizacije preko ljudi, a naravno i Papu Ivana Pavlu II. Iako je tada već bio nemočan, vidjeti ga iz tolike blizine bilo je nešto ipak lijepo. Znajuči da je to ta osoba koja toliko voli ljude, i mislio sam si gdje u toga čovjeka stane toliko ljubavi. Iako sam se uistinu ispržio na suncu i nahodao, to mi je bio jedan od lijepših dana u dosadašnjem životu i vječno ću ga pamtiti, kao što ću pamtiti i tog velikodušnog Poljaka koji se u povijest svijeta upisao kao jedan od največih ljudi 20. vijeka, vijeka koji je u gotovo svim društvenim i znanstvenim granama učinio veliki preokret. Ivane Pavle II, hvala ti na svemu što si učinio za ljude na svijetu i nadam se da ti je bolje tamo gdje si sada.
Za kraj ovoga, još jedna pjesma koju je napisao upravo Karol Wojtyla, kada se odlučio zarediti...