Pre nekoliko dana sam, sasvim slučajno, naletela na blog pod nazivom majstor prevarant. Naravno, moj pokvareni um je odmah pomislio da se radi o nekom macho preseravanju ali se pokazalo je u pitanju bilo nešto mnogo ozbiljnije. Naime, izvesna Silvija je taj blog otvorila kako bi svetu pokazala šta joj je još izvesniji majstor po imenu Zdeslav napravio od stana. Pošto ne zna da rukuje html-om, ovo joj je bio najlakši način da se obrati javnosti. Neću sad da vam prepričavam ceo blog jer ga ni sama nisam iščitala u toliko detalja, bottom line je da joj je on radio, radio, radio, došao do završnih radova, uzeo lovu za iste i onda pobegao. I ostavio joj stan u totalnom rasulu što možete videti i po slikama. Na kraju je objavila da je dobila sudski spor i da još uvek čeka na Zdeslavovu famoznu bankovnu transakciju što nam daje za pravo da pomislimo da je priča (po nju) ipak imala sretan kraj.
I sad, sve ovo samo po sebi ne bi bilo toliko interesantno za širu čitalačku publiku da nije komentara. Naime, pored onih koje je ostavljao Zdeslav & njegova kompanija, tu je bilo i nekoliko komentara običnih blogera koji su njen poduhvat nazivali idiotizmom, ludilom, mentalnim poremećajem i slično. Silvija je, između ostalog, pohodila i mnogobrojne .hr forume pa odatle saznajemo da i tamo većina misli da ona baš nije pri sebi. I stvarno, stil pisanja joj je malo histeričan. Ali mislim da takvo stanje ne može da razume niko ko i sam nije prošao kroz sličnu situaciju.
Ne tako davno, i mojoj mami se desilo nešto slično. Neću sad da ulazim u detalje jer je sudski spor u začetku a ovo je ipak javna stranica pa ne želim da je, na bilo koji način, svojim "ingenioznim" pisanijima ugrozim. No, majku mu, da vi znate koliko takva stvar pojede čoveka, znali biste da, od momenta kada se to desi pa dok se sudski ne rasplete, čovek stvarno nije svoj. Mama je imala običaj da, do jako kasno u noć, šeta po kući i piše milion i jednu verziju pisma nekom ko bi mogao da joj pomogne. Obišla je milion i jednu instituciju koja je relevantna za njen slučaj. Razgovarala sa desetak advokata. Pokušala da to reši na sto drugih načina, pre nego što presavije tabak i tuži (jer, najlakše je tužiti ...)
I šta je za to dobila? Možda neku ljubaznu reč ali uglavnom podsmeh i nevericu. Osoba koja je oštetila moju mamu, naime, ima "funkciju" i samim tim dobra leđa u sistemu. Oni koji joj se nisu podsmevali jer je udarila na nekog iz "sistema", su je uglavnom "dobronamerno" savetovali da celu stvar batali. Ovo je tog čoveka dodatno ohrabrilo da postane bezobrazniji pa je počelo raznorazno dodatno maltretiranje i sa njegove strane. I još su joj mnogi rekli, skoro pa otvoreno, da misle da ona baš nije pri sebi kad kao "traži neku pravdu" jer "treba da bude srećna da nije prošla gore". Ma nemoj?
I ne bi mene to toliko pogodilo da znam da je reč samo o ljudima iz "sistema". Naravno, pa svi će oni iz solidarnosti stati jedan iza drugog. Ono što je alarmantno jesu stavovi nekih običnih ljudi. I oni misle da su borci za pravdu najobičniji luzeri sa blagim mentalnim poremećajem i viškom slobodnog vremena. Najdobronamernije što će vam reći u lice jeste "Ma, mani se toga, nemaš šanse". Jel to prevara je postala društveno prihvaćena? Nije dovoljno "jaka" kriminalna radnja? Prevaranti (posebno ako su visoko pozicionirani) nastavljaju da žive sa svim društvenim privilegijama a oni, koje su prevarili ... pa, KO IM JE KRIV kad su glupi?
Sva sreća pa ne misle svi tako. Ali, zbog ovih drugih postavljam pitanje: da li će njihovi stavovi dovesti do toga da prevareni počnu da pate od sindroma žrtava silovanja? Da li će prevareni, zbog sredine, biti prinuđeni da ćute o onome šta im se dogodilo kako ih ne bi smatrali ludim?
Dokle ta stigmatizacija?
Post je objavljen 29.03.2005. u 19:52 sati.