Pamtim osjećaje po njihovim mirisima. Ne sjećam se, a znam, kao ti prokleti golubovi koji me prate, prate me i mirisi koje s njima povezujem.
Priču o golubovima više ne znam točno prenijeti, ne znam više ni koliko joj vjerujem. Priča upotrebljiva kao objašnjenje za česte pizdarije koje si ljudi rade, ponavlja mi se stalno. A ona kaže da su neki golubovi bili nekoć u nekom eksperimentu zatvoreni u kavezu i nasumično hranjeni. Zakon vjerojatnosti rekao da će se prije ili kasnije dogoditi da će pojedini golub imati sreću da nailazi na hranu u nekoj određenoj situaciji. Hodat će, rastezati jedno krilo, raztezati drugo krilo, češkati se nogicom ili nešto drugo od začudno brojnih fizičkih radnji koje golubovi rade.
(ovo će biti obrisano u nekoj rekaciji teksta: ne mogu ne spomenuti da ovo pišem na starom papiru, ali pero je posve novo, rabljeno ali izvrsno, pravo, profesionalno. pisanje odmah ide puno ugodnije:)
Dovoljno je da hranu dva puta za redom primi u trenu kada je činio jedan te isti pokret, proces krivog naučenja počinje. Vremenom, golub će, zaželi li se hrane, ponavljati onaj isti položaj u kojem se zatekao češće nego u drugima, a kada je primio hranu.
Miriši kiša, miriši mokar topao asfalt, miriši mi prašina ljeta moga grada, proizvod naglog proljeća i kiše koja moči a ne ispire prašinu ovih dana.
Golub uzalud čeka zagrljaj.
Post je objavljen 26.03.2005. u 00:05 sati.