Kapitalizam živi od profita i živi za profit. Osnovno načelo kapitalizma je eksploatacija. Eksploatacija svih resursa je u njegovoj srži, kako eksploatacija radničke klase kao neograničenog resursa za stvaranje profita tako i eksploatiranje prirode i njenih ograničenih resursa koji rapidno nestaju sa lica Zemlje. Radnici su tu kako bi se iz njih izvuklo što je više moguće dobara, a zatim bivaju lako zamjenjeni drugima, oni su samo potrošna roba koja je u svojoj biti nepotrošiva. Dok god bude ljudi biti će i radnika, dok god bude radnika biti će i robova, dok god bude robova biti će i ovakvog patogenog ekonomsko-socijalnog sustava u kojem danas živimo.
Dominacija je vrlo bitna nit koja tka ovakav sustav. Potreba jednog pojedinca da ovlada drugim jasno se očituje u svim sferama društva. Gdje god da se okrenemo postoje vladajući i podređeni, počevši od patrijarhalnih odnosa u obitelji, jasno odredene hijerahijske stukture u poduzeću, vjere i odnosa Bog-čovjek, pa sve do odnosa Države-građanin. U svim tim odnosima jasno je da postoji ograničenje slobode razvitka i samoodredenja pojedinaca kao osobe. Tu slobodu guši kako vlast jednog pojedinca nad drugim tako i vlast odredenih struktura nad drugom strukturom. Autoritet uziman bez potrebne doze kritičnosti odnosno autoritet shvaćen kao nepogrešiv prijetnja je sam po sebi.
Organizacija u obitelji u kojoj otac osnosno roditelji imaju jedinu riječ opasna je za razvitak djeteta. Dijete koje je naučilo slušati i u potpunosti provoditi zapovijedi svojih roditelja neće se razviti u normalnu osobu. Dijete koje je od malih nogu učilo biti poslušno i nekritično naučeno je na takav sustav u kojem je netko gore, a netko ispod. Za života ono će se razviti ili u osobu koja će vladati ili u osobu kojom će vladati. Ono je uhodano u takav sustav u kojem je ili pasivni podanik ili aktivni vladar i naravno ako mu to mogućnosti dopuštaju ono odabire potonje. U sustavu u kojem neide drugačije on će radje naravno nametnuti svoju riječ drugom, ali ako nemože nametnut svoju riječ on će bez imalo problema prihvatiti tuđu i bit će vjerni pasivni podanik svojem vladaru. Ono je od početka života spremano za takvu podjelu u društvu, a kad ono odraste jedino šta će moć naučit svoju djecu biti će ono šta su njega naučili njegovi roditelji.
Hijerahijske strukture u poduzećima su isto indikativne za problem dominacije. Poznato je da uvijek postoje direktor i radnik, uvijek netko postoji netko tko upravlja i netko to biva upravljanim. Problem je u tome što je sad razlika između to dvoje porasla u nedogled. Jasno je da nisu svi nemogu biti na istoj razini obrazovanja i sposobnosti, ali razlika u primanjima radnika i direktora je enormna. Više ne postoji srednja klasa i postoje samo dvije vrste zaposlenika. Prvi su oni na vrhu koji upravljaju poduzećem i radnicima i oni koji su na dnu i rade za one na vrhu. Nema više srednje klase u kojoj su svi bili donekle jednaki, postoje samo pretili i gladni, bogati i siromašni. Na vrhu poduzeća je direktor koji samo upravlja njime i provodi želje i zamisli dioničara u stvarnost. Jedini interes dioničara je dividenda, a svi znamo odkud dolazi dividenda. Dividenda dolazi iz profita kojeg je stvorilo to poduzeće i biva ravnopravno podijeljena svim dioničarima. Kako povećati profit? To je pitanje koje si postavljaju dioničari odnosno direktori koji rade za njih. Jedini način na koji se može povećati profitabilnost tvrtke je smanjiti dio kolača koji uzimaju radnici. To se postiže ili smanjivanjem viška zaposlenih ili smanjenjem plaća većini zaposlenih, a najčešće kombinacijom tih dvaju rješenja. Logično je da ako se smanje davanja radnicima ostaje više novaca za vlasnika i upravitelja. Upravitelj tj. direktor ne ostaje bez svog djela kolača već biva obilato nagrađen za svoje uspješno upravljanje radnicima i stvaranje profita. Dominacija direktora nad svojim zaposlenicima istovjetna je dominaciji vlasnika nad svojim direktorom. Direktor će lako naći nove zaposlenike odnosno novu radnu snagu, a to isto vrijedi za vlasnika koji će nezadovoljan radom direktora u njegovom poduzeću lako pronaći drugog čovjeka koji će bolje raditi taj posao. Moglo bi se to reći i ovako, čim bolje direktor iskoristi svoje radnike to će vlasnik bolje iskoristiti te radnike. Direktor je tu samo kao produžena ruka dioničara. Koja je razlika u bogatstvu dioničara i direktora? Naravno, to ovisi o svakoj poduzeću posebno, ali u pravilu to biva ovako. Direktor odnosno namjesnik vlasnika je tu samo kako bi radio za vlasnika i vlasniku donio što više novaca. Za uspješan rad on će biti nagrađen, ali ta nagrada će biti samo mrvica u kolaču vlasnika. Vlasnik u pravilu uzima većinu dobara iz poduzeća, ostatak ostaje njegovom vjernom namjesniku, a gotovo ništa dobiva običan radnik. Običan radnik neće se buniti i tražiti pravednu plaću jer je zadovoljniji time što ima nego burzom rada. Svijestan je da ako zatraži svoja legitimna prava za realnim cijenjenjem svog rada, dobit će otkaz i bt će lako zamijenjen drgim radnikom koji je jedva čekao to njegovo mjesto. Između nezaposlenosti i posla uz svu potlačenost on odabire rad jer će mu taj rad omogućiti da preživi bar neko vrijeme. Posao u kojem je on praktički rob svog vlasnika nema alternative i zato pristaje biti poslušan. Pasivnost koja mu omogućuje borbu za opstanak on prihvaća. Dominacija vlasnika i direktora u njegovoj službi ne nailazi na otpor i biva šutke prihvaćena. Radnik zna da mora raditi kako bi prehranio sebe i svoju porodicu. Nehumani uvjeti rada i ponižavajuće vrednovanje istog manji su problem od ostanka bez posla i prijetnje koju nezaposlenost predstavlja. Nezaposleni radnik dobiva mizernu pomoć od države dostatnu samo za koricu kruha. Gubitak posla odnosno gubitak prihoda dostatnih za život usko je povezan s ostalim pojavama kao što su gubitak stana i gubitak zdravstvene zaštite iz kojih se definira siromaštvo. Radnik nema izbora i on će naravno služiti svog gospodara znajući da mu ništa drugo ne preostaje.
Vjera je itekako bitna za uočavanje problema sustava u kojem živimo koji je protkan dominacijom jednog nad drugim. Spoznaja da je bog iznad svih i da on vlada svakim čovjekom i svačijom sudbinom igra jako važnu ulogu. Čovijek koji prihvaća tu ideju nema problema s percipiranjem današnjice. Vjerski sustav u kojem je on samo jedna niža vrsta bića, a iznad njega je bog daje mu sve odgovore na pitanja koja si postavlja. Čovijek koji je religiozan zadovoljan je svojim životom kakav god on bio vjerujući da iza toga dolazi nešto bolje. Živeći svoj mali život i čineći dobro za vrijeme njega on će biti nagrađen od boga koji će mu podariti sve blagodati i svu sreću svijeta koju on nije imao za života, iza smrti dolazi bolje vrijeme, a sva patnja koja ga je pratila tijekom života nestaje. Problem je u tome šta taj čovijek vjeruje da je tako kako je bog odredio i da tako mora biti, svi problemi koji ga muče su samo ovozemaljski i oni će proć kad on umre. To nam nužno sugerira kako je čovijek u ovom zemaljskom životu nemoćan i kako je tu samo da bi što bolje odradio taj svoj kratak život, živio pošteno taj svoj život vjerujući i nadajući se boljem. Čovijek se zadovoljava time šta ima odnosno nema pod pretpostavkom da su čudni putevi božji. Siromaštvo odnosno nepravda ga ne muče i vjeruje da nije u njegovoj moći da išta promijeni jer će bog sam kaznit zle, a nagradit dobre. Pasivnost koju vjera propagira je krucijalna za shvaćanje stanja u svijetu. Shvaćanje da je bog iznad čovijeka i da čovijek nemože ništa promijenit u božjem planu igra bitnu ulogu u podvrgavanju mase vladavini manjine. Masi naučenoj da je bezvrijedna u odnosu na boga neće biti problem prihvatit dominaciju nad njom. Vjerujući da je tako bog odredio masa rado prihvaća svog vladara koji je svaćan na isti način kao što je svaćan bog, kao viši oblik života čijoj moći nema kraja. Oni su bezvrijedni u odnosu na svog boga i to nikako nemogu promijeniti .
Post je objavljen 15.03.2005. u 14:31 sati.