Ovaj tekst je nastao pod uticajem sledećih faktora:
1. juče je bila THE godišnjica
2. neki od mojih prijatelja su smatrali da sam informativno nepismena te da me na THE godišnjicu moraju dodatno podsetiti, telefonom, u ranim jutarnjim satima
3. sveukupan feeling oko THE godišnjice
4. činjenica da je juče na HRT, u terminu u kojem se inače prikazuju odlični dokumentarci o Sierra Leoneu, Afganistanu, Iraku, Sudanu, Ruandi i ostalim zemljama na raskrsnici, konačno prikazan film i o nama samima
5. Neke od vas baš brine kad me nema par dana?
Ehm, da.
Sećate se kako su sve nas, rođene pre maja 1980. godine, barem jednom pitali da li se sećamo smrti druga Tita i šta smo tad radili? Ja se, kao za inat, ne sećam ničeg, možda samo da nije bilo crtanih filmova i da sam navodno videla mamu kako se upisuje u knjigu žalosti na televiziji. Danas ustvari znam da to nije bila ona već neka druga teta koju sam ja proglasila za nju a ona potvrdila u nameri da me skine s'vrata. I eto, to je otprilike sve što je u mojoj glavi. Za taj će me događaj uvek više vezivati sirene i piljenje u Titovu sliku od 15:05-15:06 nego utakmica Zvezda-Hajduk ili onaj nesretni voditelj Dnevnika kome su uvalili da svekolikoj naciji saopšti tužnu vest.
Za razliku od toga, 12. marta 2003. se sećam skoro u minutu. Dva dana kasnije sam trebala da putujem na sever Švedske i patila sam od zadnjeg stadijuma polarne histerije. Od momenta kada su saopštili vest, sve je stalo. Osećala sam se kao da je neko stisnuo *pause* na mom životu i ostavio me da treperim na ekranu sa izbezumljenom facom. Mislim da su svi kojih se ovo ticalo reagovali isto. Između sporadičnih napada beznađa, po prvi put sam ozbiljno kontemplirala odlazak iz zemlje. Sve što je trebalo da uradim jeste da ušetam u jednu od onih sobica na Štokholmskom aerodromu i zatražim azil. Ili nešto slično. U to vreme Srbi još uvek nisu ubijali švedske ministarke po robnim kućama pa smo bili ok. Ipak, to nisam uradila. Vratila sam se i odlučila da nema kukanja. Toga se, i pored svih teškoća, držim i danas.
THE godišnjica je (ako ignorišemo gorespomenute pozive) počela sasvim uobičajeno. Od ranog jutra su svi pozvani i nepozvani palamudili o Đinđiću, što je manje više bilo očekivano. Potom se prema popodnevnim satima stvar pogoršavala te su već krenuli narikački fazoni, komemorativni skupovi i emisije dramatičnih naslova tipa "Kuda dalje" i "Šta nam je za činiti". Namesto da nas puste da tugujemo na miru, sve je odisalo nekim defetizmom i fatalizmom, kao da je sve gotovo i da sad jedino ostade da svi odemo i da poslednji ugasi svetlo. To mi je nekako pokvarilo raspoloženje, imala sam utisak da će oni, kojima je stvarno bilo stalo do Zorana, da iskoriste ovaj dan da podignu malo atmosferu i pokrenu ljude na nešto ali ne. Sve je bilo po fazonu "najebali ste, al nije bed dok starci ne seru!"
Ipak, do večeri se situacija popravila. Prikazano je nekoliko, zaista dirljivih, filmova o njegovom životu i političkom angažmanu. Iako je to bilo upravo ono što mi je trebalo, opet sam se rastužila. Nekako ti takve stvari samo prodube osećaj praznine. Gledaš slike na kojima su svi nekako puni nade a danas ...? Ne znam. No, bilo bi glupo završiti ovaj post u atmosferi koju sam upravo iskritikovala. Da sublimiram svoja osećanja o današnjem danu i pošaljem poruku evo jednog super citata Dejana Savića sa stranice kapiraj-kopiraj: