Da dan bude bolji, prije kave morala sam hodati na drugi dio grada do treceg od ukupno tri kioska metropole da pokupim cigarete, jer u centru, na ostala dva kioska prodaju svercani Marlboro. E pa sad znam da i na trecem od ukupno tri kioska metropole prodaju, sto ono? Svercani Marlboro.
Birc u kojem inace priskrbljujem dnevnu dozu nikotina i kofeina je zatvoren zbog preuredjenja. Tako da smo sad svi poprilicno u k... s dva mizerna surogata koji bi ga trebali kao nadomjestiti kroz koja ova dva tjedna. Neuspjesno.
Jedan od njih je naprosto rupa u koju stanu maksimalno cetiri osobe. Treci na kavi, uz neizbjeznog konobara, vec uzrokuje kronicno pomanjkanje kisika u prostoru.
Drugi je pretenciozno, preskupo, neuspjesno uredjeno mjesto gdje uz losu, vec rekoh, ali, preskupu kavu dobijes cokoladicu, uz caj jefitnu zutu tekucinu koja bi trebala biti med, a na sve je stavljena glazura sramotne ponude stampe (lose za sve one koji ne vole komunicirati s ljudima izvan svoje glave). Uz dnevni tisak, ostajes u dilami da li da u ruke uzmes Moju Sudbinu ili Lisu. Krizaljka u Sudbini vec je rijesena.
Bas doma razmisljam o tome u kojem smijeru da krenem. Da se uzrujavam bez veze i polako krenem prema zivcanom slomu, onako, polako s napustanjem kuplunga, ili da odem van. Van, u koju od ponudjenih birtija. Da do kraja dovrsim kutiju cika i tamo polako krenem prema zivanom slomu. Uz napustanje kuplunga. I ispijanje lose kave.
Treca mogucnost je da pocnem uzivati u knjizi koju sam uzela u knjiznici. Unutar prostora tri sa tri nisam uspjela naci finsku knjizevnost. U nedostatku inspiracije uzela sam prvu knjigu koja nije potpisana sa S. Sheldon.
Nije da ne cijenim ljepote hrvatskosrpskog jezika i napor prevoditelja koji se potrudio da nam omoguci citanje jedne od rijetkih japanskih knjiga o varduhoplovstvu. Moram priznati, ma i tu materijala za sasvim solidni zivcani slom.
Post je objavljen 23.02.2005. u 14:24 sati.