Noćas sam ponovo sanjala čudne snove. To nije ništa novo. Moji snovi su uvijek živopisni i krajnje neobični. No sjetila sam se sna kojeg je prije nekih mjesec dana sanjala moja prijateljica. Naime, prije tri godine u automobilskoj nesreći poginula je djevojka koju smo poznavale još od vrtića. Nije bila nikakva godišnjica-niti njenog rođendana niti smrti, ali podsvijest u najčudnijim trenutcima izvuče neke stvari. Lana je sanjala je da je dan M.-ine smrti. M. je bila živa, a Lana je znala da tog dana treba umrijeti, no nije joj smjela ništa o tome reći. Lana je u snu M. zatvorila u kuću i nije je puštala nikud samo da bi izbjegla M.-inu smrt i spasila je. No u kuću su došli neki ljudi i htjeli je odvesti. Lana je ponudila da odvedu nju umjesto M. Kad su izašli iz kuće i napali Lanu, ona je počela vrištati i boriti se s njima. M. je to čula i došla na prozor vidjeti što se događa. Ljudi koji su napali Lanu počeli su pucati. Točno u trenu M.-ine prave smrti, zalutali metak ju je ubio dok je stajala na prozoru.
Poanta sna je bila: Sudbini ne možeš pobjeći.
San je zbilja bio potresan. Čovjek ne može a da se ne zapita, bez obzira na našu slobodnu volju, ima li u našem životu ipak nekih trenutaka kojima ne možemo pobjeći?
Post je objavljen 22.02.2005. u 23:04 sati.