Kroz vjetrom nošene komadiće snijega, tamne oblake koje krase nebo, Mjesec baca svoje svjetlo na Zemlju. Još malo pa će bit pun. Savršeno vrijeme za čarobno, nemoguće i ostvarivanje snova. Kad bi to barem bilo tako lako.
Bacam pogled još jednom, a gamad mi se još ceri odozgo. "Ništa za tebe, ništa nemam." Čarolijama se ionako ništa ne bi riješilo. Lagani put iz nevolje stvara još nevolja. Za pravi se uspjeh treba pomučiti.
Dosta ove metafizikalije.
Svašta se događa, ali zapravo ne želim uopće razgovarati o tome. Nije mi važno. Stagniram zapravo. Odolijevam struji dok me ne ponese, jer nemam snage plivati protiv nje. Toliko o tome da se okanim metafora. Uostalom, što im fali? Ako ništa drugo, omogućuju čovjeku da izmišlja "duboke" izjave, pravi se pametnijim i mudrijim nego što je. Ako mu se uopće da praviti.
A i ona se ne javlja.
E, pa... Re vera, cara mea, mea nil refert.
There is no tune to match my sayings today,
Only the constant shifting of the night breeze,
Completely silent, allowing me to hide away.
Kierlan Darkskye,
Just Idle Chatter
Post je objavljen 21.02.2005. u 21:44 sati.