Marketing
Crkva protiv religije
Sinoc sam do jedan citala najnoviju biografsku knjigu Karen Armstrong, eskperta za religiju. Bila sam je posudila s nekim specificnim drugacijim ocekivanjima, no ono sto sam nasla ih je premasilo; knjiga je izvrsna, uzbudljiva, originalna. Znala sam otprije da je Armstrongova prvoklasan um, iz ovoga izbija i fenomenalan covjek...
Od 1962-e do 1970-e K. A. je bila opatica (nun), a svom redu je pristupila sa 17 godina, na veliku zalost svoje rimokatolicke, no ne posebno pobozne obitelji. U 25oj godini, na drugoj godini faksa (na Oxfordu, studirala je englesku knjizevnost), napustila je red, potpuno razocarana, i pokusala se opet integrirati u svjetovni zivot, kao novopeceni ateist... Izvrstan je opis njenog studija i postdiplomskog, tokom kojeg je zivjela kod jedne ekscentricne, beskrajno simpaticne akademske obitelji ne placajuci stanarinu jer im je pomagala oko autisticnog sina.
Ne mogu ovako na brzaka postivati sve nijanse njenog duhovnog razvoja, a svaka je vazna, ali: dakle, mlada Karen osjeca "poziv", no opaticki zivot je konacno porazi besmislenoscu svoje (u mnogocemu okrutne i glupe) discipline i ozbiljno joj ugrozi zdravlje: godinama pati od nesvjestica koje opatice smatraju pukim odrazom njene "melodramaticne", preosjetljive prirode. Sama Karen prihvaca da su to i jos neki simptomi (halucinacije, kratkotrajne amnezije) znak njene dusevne slabosti i mozda sklonosti ludilu, sto je, nevjerojatno, potpomognuto nekolicinom psihijatara kod kojih bespomocno ide, da bi joj 1976-e KONACNO neurolog dijagnosticirao klasicnu epilepsiju temporalnog reznja... Dobija prave lijekove i rijesava se mentalnog balasta straha od ludila i kompleksa o "slabosti". Bitno je i njeno razocarenje "odsustvom Boga", naime, time sto joj se u tih sedam godina nije obratio, nije pojavio, niti su duhovne vjezbe i meditacija pomogle.
Nakon prve biografske knjige u kojoj je opisala sedam godina u samostanu, pravi u Izraelu seriju o Isusu za BBC, "Prvi krscanin"; to je pocetak njene karijere pisca i komentatora religije. Boravak u Izraelu cini da shvati kako su krscanska ucenja o judaizmu lazna i nepotpuna, istovremeno se pocinje interesirati za islam--jos uvijek kao agnostik/ateist. Jer, tokom pisanja "Povijest Boga" (njena najuspjesnija knjiga), otkriva da ju je kvazi-religijska PRAKSA dovela u stanje vjere ili religioznosti--da se, kako kaze, moze biti religiozan (ili se mozda samo TAKO zaista moze biti religiozan) ako se ne vjeruje u objektivno postojanje Boga i onih nevjerojatnih ucenja o bezgresnom zacecu, uskrsu itd.
Bitna je jako interakcija s jednim rabbijem koji joj isprica anekdotu o rav Hillelu: dosla mu skupina barbara i kazu da ce preuzeti judaizam ako im moze izreci tu vjeru stojeci na jednoj nozi. On digne nogu kao roda i rece: "Ne cini drugome ono sto ne zelis da drugi cini tebi. To je cijela Tora, ostalo su komentari. Sad idite i procitajte."
Ali, da, poanta mog naslova: i u ovom slucaju Crkva je paralizirala i onemogucila duhovni razvoj umjesto da ga potakne, jer je Crkva prije svega jedna politicka organizacija koja hlepi za politickom i ekonomskom moci i kao takva razara daleko vise nego sto stvara.
Post je objavljen 21.02.2005. u 20:26 sati.