Ne brojim korake na stazi života,
nego osjećam ritam svojih snova —
pjesmu što me vodi i diše sa mnom.
...
U tišini misli,
gdje se svjetlo i sjena igraju,
ja plešem s vjetrom i šaptom prošlih dana.
Mirisi iz djetinjstva odzvanjaju tiho,
poput starih melodija koje nikad ne blijede,
i vraćaju me tamo gdje srce uvijek zna put.
Svaka nova stranica nosi tragove —
osmijehe što griju dušu,
lekcije koje oblikuju srce,
zagrljaje što ostaju zauvijek.
U meni još uvijek žive
djetinje snove što se ne predaju,
padove što su naučili letjeti ponovno.
U ogledalu može biti drugačiji odraz,
ali u pogledu gori ista iskra —
ona što ne dopušta da se ugasim.
Jer ono što je bitno čuvam nježno,
u ladici svog srca —
mjesto gdje sve što vrijedi stanuje,
i gdje zastajem da osjetim.
Još koji dan, novi broj na kalendaru,
ali u srcu — leptir i bubamara,
vječno poletni, s dozom humora,
spremni za ples stihova,
ona bezvremenska ja.
Post je objavljen 24.08.2025. u 17:23 sati.