Sjedili smo na grani i jeli trešnje, gledajući
u daljinu.
„Kao dječak, moj je otac sjekirom odcvikao psu
rep“, smijuckajući se reče vragolasta Martina.
Zamislio sam se.
„Zašto bi netko to učinio“, upitao sam.
„Kaže da je želio vidjeti kako izgleda pas bez repa.’“
„A dobro…“
„…od domaćeg kera načinio foksterijera“, nadodao sam i
mrknuo sočnu domaću trešnju.
Marinin otac nije djelovao opasno. Nije vozio auto. Na
posao je išao biciklom. Pritom je svakodnevno
prolazio pokraj naše kuće. Na glavi mu je vazda, ljeti-zimi,
stajala plava radnička šilterica. Bio je građen tipično seljački: jake kosti,
krupan, ali ne i debeo.
Široko, grubo tesano lice. Neuko. Tupo.
Pogled prazan. Oko očiju rakunski kolobari.
Martina je bila preslika svoje majke. Zgodna. No starija je
sestra bila PRAVA! ljepotica. Brojila je osam godina više od mene
i nisam imao nikakve šanse. Bila je miss Provincije 1987. godine.
Jednog dana, kada su djevojke dorasle, njihova se mati
razgovarajući sasobom, zaputila do rijeke. Kod Majerove okuke,
skočila je s drvenog mosta.
Našli su je kilometrima nizvodno.
Šizofrenija, pričalo je selo.
Deset godina kasnije, u istu je rijeku zakoračila Martina,
držeći malodobnu kći za ruku.
Zagrle li majke svoju djecu prije nego li s njima zarone pod vodu?
– otprilike glasi stih A. Kos Lajtman.
Starija sestra, nakon pogreba, napustila je zemlju. U Norveškoj se udala za
tamošnjeg policajca. Ima dvoje djece. Ne posjećuje stari kraj. Drži se dalje
od rijeka. Tragedija gena zasad ju je zaobišla.
Njihov otac nastavio je živjeti u pustom domu. Na posao je
pedalirao sve do penzije. Kasnije je bicikl tjerao samo
do dućana.
Svaki put kada bih svratio za praznike,
našao bih ga u sve jadnijem stanju.
Sušio se. Kopnio. Kvrčio kao list.
Sve je više tonuo u ništavilo.
A onda je umro.
Ipak, kuću nije preuzelo zelenilo,
žilava, ekspanzivna samobnavljajuća vegetacija.
Netko nepoznat kosi i održava okoliš.
Sjedim pod trijemom. Blag povjetarac draška mi
dlačice i nježno miluje kožu.
Nebo je već dva dana posve plavo, bez ijednog oblaka.
Miriše smilje uzgojeno u lončanicama.
Miris je blagotvoran, donosi stanovitu nadu i
optimizam.
Ptice su razdragane.
Kosovi, brgljezi, zebe, sjenice, slavuju,
drozdovi i crvendaći polifonično poju himnu životu
dok djetlići drže ritam, kuckajući o
crvotočinom načeto deblo.
Razmišljam o ljudima
kojih više nema. Ja sam još uvijek ovdje.
Osjećam se pobjednički. Kao da sam
osvojio prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u sportskom
mačevanju. Hoću reći – nije neki veliki sport,
no ipak je pobjeda.
Još uvijek mogu sebi predočiti daleke krajeve,
snježne vrhove gruzijskih planina i Kilimandžara,
Armeniju, skromne manastire, skrivene drvene crkve
i pagode koje izranjaj u maglovitoj zori.
Još imam mašte
za moguće prizore sreće.
Ipak, nije bilo lako,
uopće nije bilo lako
istrajati pored svih tih
mahnitih luđaka, kvoloka
umobolnika bez terapije
ovlaštenih ubojica sa strojnim puškama
ideoloških zasljepljenika, religijskih zaluđenika
pijanih vozača, nadrogiranih pilota
gospodara svijeta željnih rata.
O da, valjalo je preživjeti
treći val feminzma
sve one razmažene tatine princeze
namrgođena lica djece ubojica u zbitim uličicama favela
trgovce organima, bankstere, razne muljatore, lupeže, prevarante
kanibale iz ministarstva pravosuđa.
Valjalo je preživjeti kez slijednika Zodijaka
hladne ljubavi Hilerovih sestara
prijeteći lavež poludivljih pseta na ulicama milijunskih gradova
otrovne insekte, zmije otrovnice
zloćudne tumore,
bakterije, viruse
idiotski sistem, glupe poslove i još gluplje
i okrutne ljude.
Čini se kao da je sve ovdje izdizajnirano tako
da te smalti, ubije, prožvače
i ispljune.
I, možda nije, doista možda nije
najveći grijeh – sjekirom, iz dječje znatiželje,
tamo nekog seoskog kera skratiti za rep...
Post je objavljen 18.06.2025. u 10:20 sati.