Sjedim ovdje, pijuckam pivu koja se još nije ugrijala. Razmišljam o vremenu jer nemam pametnijeg posla, a i nešto mi treba da potisne činjenicu da opet kasnim s plaćanjem struje. Malo misaone gimnastike između deblizma svakodnevice, vožnje bolta, skrolanja i četrdeset sedam otvorenih tabova, neće škoditi.
Evo, znam par stvari. Znam da svjetlost udaljenih zvijezda dolazi s velikim zakašnjenjem. Znam da ono što gledam na noćnom nebu nije sad, nego nekad. I znam da se ta svjetlost ne kreće ravno, nego se krivi, savija, puzi kroz gravitacijska polja kao pijanac kroz barove četvrte kategorije. Neke od tih zvijezda više ne postoje. Već su se raspale, eksplodirale, nestale. A mi, idioti, još uvijek ih gledamo i divimo se. Svašta.
Sad, zamisli nekog vanzemaljca, zelenog, ružnog, s glupom surlom umjesto nosa i teleskopom jačim od svega što smo mi smrtnici sklepali. Kakav jebeni Hubble, JWST i ostali bakrači. Sve je to pičkin dim prema ovom stroju. To zapravo i nije stroj, to je nevjerojatni intergalaktički stalker koji viri u prozore tuđih planeta da vidi jel' tko kući!
I tako, gleda zelenko Zemlju, ali ne vidi nas, ne vidi ovo što sad pišem, nego vidi doba Oktavijana. Rim. Svjetlost koja je u tom trenu došla do nj, svjetlost je onog vremena. U prvoj fazi on vidi samo planet. Ali dok popije par piva, tehnologija grabi naprijed, i sada jasno vidi kontinente i apeninski poluotok. Tehnologija i dalje pomamno napreduje, a surlavi na surlu ispija pivo.
I eto ti ga, brate moj zgaženi, teleskop više nije teleskop. To je kvantno-psihomagnitoidni teleobjektiv, nabijen tamnom energijom do usijanja. Spojen je na kristalizirane kvantne kompjutere s jezgrom od drhtave neutrinske pudingaste mukoze, u kojima superpozicija nije stanje nego stil života. Leće? Leće zakrivljene po Gauss-Einstein-MC Hammer zakonu, savršene do granice koja svemiru nabija komplekse.
A tek algoritmi! Metaheuristički nanomorfni fraktali razrađeni do zadnjeg bajta. Render? Da ti oči prokrvare i duša ti se reboot-a. Interpolacija? Božanska!
Naš surlavi zelenko upravlja tim veličanstvenim strojem, zumirajući sve bliže i bliže. I ETO TI GA! Zelenko je na ulicama Rima. Očima korača uz gordog Oktavijana koji se šeprueći kao puran kreće prema Kapitolu.
"Uh, mentula mihi surgit", („Uh, diže mi se kita.“) kaže on svom pobočniku Luciusu Plutarhu Sextusu.
A ovaj odgovara: "Intellego". (Razumijem.)
Zatim uđe u carske odaje. Zapovjedi pretorijancu Quantusu Eliju Šejnu da mu dovedu vestalku Klaudiju.
Dođe Klaudija.
"Ubi es, mea voluptas? Ubi es, mea pulchra?" („Di si radosti? Di si lipa?“)
A Klaudija odgovara:
"Meam cunnam libenter non accipies!" ("Moje pičke rado nećeš dobiti!").
Oktavijan se ne zamara odbijanjem.
Pjevuši – "Pulchra es, pulchra; angelis similis es…" („Lipa si lipa, anđelima sličiš…“) A zatim grubo: „Aut subligaculum detrahe, aut caput amittes!“ ( „Skidaj gaće ili ode glava.„)
Zelenko sve to gleda, misleći – Auuu, to nije Oktavijan kakvim ga prikazuju povijesne knjige.
Da skratim priču, Oktavijan nasilno zeme Klaudiju, a ona se ubije.
No, što nam u stvari ovaj misaoni eksperiment govori? Govori nam da ako imaš dobar teleskop možeš vidjeti povijest u visokoj rezoluciji. Govori nam i to, da ako se udaljiš dovoljno daleko, na rub svemira i čekaš da svjetlost dopre do tamo, možeš vidjeti doslovno početak svega, a ne samo rođenje zvijezda u prašinastim maglicama.
Da, prošlost je tu da ostane. Ona nikamo ne ide. Samo se malo odmakne. Ili se mi odmaknemo od nje. Kako hoćete.
– Hej, konobaru! Još jednu, ovdje! I donesi pepeljaru.
Konobar donosi pivo.
- A što ćemo s promatračem i utjecajem svijesti na valnu funkciju svijetlosti – upita on.
- Ništa. Zelenkova svijest ovdje ništa ne može učiniti. Intervenirati. Promijeniti. Može samo promatrati Okavijana dok tuca Klaudiju. I to je sve, buraz. To je sve.
Konobar:
- Želiš reći da je vrijeme još jedna božja šala koja je izmakla kontroli?
- Bog? Ljubav? Dobro pivo u jeftinom bricu? Sve je to isto. Iluzija koja se lagano gasi dok fotoni putuju svemirom. Svi smo mi samo jebena mutna fleka u nečijem svemirskom dvogledu. I negdje daleko, neki drugi pijanac bulji u našu jadnu stvarnost i misli si:
"Jebote... pa to su samo fotoni."
Zato pij, čovječe. Pij svoju pivu. Jer što ti drugo preostaje?
Post je objavljen 02.06.2025. u 10:35 sati.