Pregled posta

Rijeka Zadar V dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Već tokom noći počelo je puhati!
Oni koji su osjetili, kako se ono veli, „na svojoj koži“, drugačije će pojmiti što je to bura od onih koji su samo čuli za nju.
Prvo racionalno objašnjenje pojma„Bura“. Prema wikipediji bura je jak, suh i hladan, mahovit (naglo mijenja smjer i brzinu) i turbulentan vjetar s kopna, koji pretežno u hladno doba godine puše duž istočne obale Jadranskoga mora. Naziv vjetra je sveslavenskog porijekla, njegovo značenje je "vihor, zao vjetar". U unutrašnjosti za bure pušu umjereni sjeverni i sjeveroistočni vjetrovi s kopna koji se ubrzavaju prelazeći preko planinskih lanaca, osobito na mjestima gdje postoje sniženi gorski prijevoji (na primjer Senjska vrata), pa se pritom bura pojavljuje kao padajući, slapovit vjetar, to jest ima izrazitu, prema dolje usmjerenu komponentu gibanja. U kanalima je opasna za manje brodove jer se može pojaviti iznenada, gotovo bez ikakva predznaka, i odmah zapuhati orkanskom snagom. Na moru bura svojim udarima raspršuje morsku vodu u vrlo sitne kapljice i pjenu stvarajući tanak, magličast sloj, takozvano dimljenje mora (lat.fumarea). Bura mehaničkim djelovanjem, sušenjem tla i stvaranjem posolice onemogućava razvoj vegetacije na izloženim sjevernim dijelovima pojedinih otoka sjevernoga Jadrana.
Toliko o objektivnoj teoriji. A sada o subjektivnoj praksi.
Prvi moj dojam, što se tiče bure je mahnitost vjetra. Nije najgore što je to jak vjetar, mada jest i to, već to što brzo i nenadano mijenja ne samo intenzitet nego i smjer. Noću puše jačim intenzitetom. Barem sam se to nadao dok sam se tu noć stotinu puta budio.
Noć, mrak tama, a vani kao da je izbezumljena zvijer koja panično pokušava uči u kuću i poharati sve živo i neživo u njoj. Ili kraće rečeno, kao da nastupa smak svijeta.
Nakon bezbroj buđenja i ponovnog padanja u san, odjednom otvorih oči – dan. Vani i dalje puše ali ipak bitno slabije. Možda će stati, ponadah se, mada u to baš nisam previše bio uvjeren.
Vani sunčano kao i jučer, iako je pogled na okoliš bio nekako kontrasniji. Bura, koja i dalje puše, dobrano je očistila zrak tako da je sve nekako blistalo, čak i bolo u oči i kolikoj mjeri je
zrak bio bistar. Da ne puše, pomislio bih prekrasno jutro, kao i jučer u Karlobagu.
Krenuli smo i vozili se par stotina metara do onog šoping centra. Našli smo kakvu-takvu zavjetrinu i dok je suputnica otišla po logistiku ja sam promatrao okoliš, točnije povijanje grana na okolnom drveću. Pokušavao sam od njih stvoriti, barem u svojoj glavi, nekakav mjerni instrument koji mjeri u kojoj mjeri treba biti moja zabrinutost zbog burnog putovanja koje ćemo danas proći. Na svoju žalost morao sam konstatirati da se pri udarima bure grane povijaju u žuto područje, a za vrijeme jačih udara vjetra zadiru i u crveno.
S dubokim uzdahom zaključih da od sekiracije nema baš mnogo koristi, biće kako će biti, naše je da to stoički podnesemo.
U želji da tok razmišljanja usmjerim na nešto manje traumatično, ma štogod to bilo. Spustih pogled s grana na tlo i počeh promatrati ljude i vozila. Promatranje ljudi nije mi baš pomoglo jer je bilo lako uočiti da oni koji hodaju, bore se s vjetrom, svako na svoj način. Da nije spoznaje da i nam slijedi ta borba, to promatranje bi moglo poprimiti i komičnu notu, ovako mi nije baš pomoglo u tom pokušaju usmjeravanja toka svijesti na nešto manje zlokobno.
No, promatranje parkiranih vozila jest. Bilo ih je svakakvih, čak je jedan auto imao Albansku registraciju (!). No, uvjerljivo najbolji prizor, koji mi je dosta pomogao da zabravim na buru, i svu frku zbog nje, bio je jedan crveni pick-up sa „najboljim čovjekovim prijateljem“ u tovarnom prostoru.



Dok mu je vjetar mrsio krzno strpljivo i smireno je čekao svog gazdu potpuno ignorirajući divljanje vjetra. Za trenutak mi se učinilo da je i meni uputio jedan kratki pogled prezira i prigovora u stilu „pa to je samo vjetar, njega se bojiš“. Iako sam i sam odbacivao tu mogućnost, smatrajući je čistom uobraziljom, pomislio sam u sebi da stvarno pretjerujem s tim svojim strahom od bure. Trebamo strpljivo polako i pažljivo prijeći tih 20-tak km do Masleničkog mosta, a dalje smo „na konju“.
Iznenadio sam se u kojoj mjeri sam sa ovim razmišljanjem obodrio samog sebe. Onaj zlokobni osjećaj se drastično smanjio. Nije potpuno nestao, ali se sveo na nešto što je podnošljivo i što se može kontrolirati. Čak se javila i neka blaga, ali pozitivna nervoza u obliku ugodne nestrpljivosti da se već što prije krene.
Eto, sve zbog jednog psa, i njegovog pogleda koji mi se pričinio.
Nakon doručka u toj zavjetrini šoping centra konačno smo krenuli u tu „umjerenu do jaku buru s orkanskim udarima“.
Prolaskom kroz nešto što bi moglo biti centar mjesta, ili barem njegova glavna riva, snimih to.

Prema njenom izboru ja sam vozio prvi. Savjetovao sam joj da vozi polako, laganije nego inače, i što je najvažnije da vozi barem metar, ako ne i više od desnog ruba ceste. Ovo zbog prostora a hvatanja ravnoteže kada udar bure odluči ju baciti preko tog desnog ruba ceste. Zanimljivo da su nas vozači vozila, koji su isto tako laganije i opreznije vozili, obilazili u širokom luku i ni jedan, ponavljam ni jedan, nije nervozno trubio na nas što se vozimo skoro-na-sredini-voznog-traka. Kao da su imali obzira na našu muku, pa su suosjećali s nama. Jest i njima je teško voziti po buri, no nama je teže.
Pri vožnji biciklom ponajprije ne volim kišu a zatim i vjetar u lice. No ovo danas proživljeno stavilo je buru na prvo mjesto, ispred svega. Jest, problem je u jačini vjetra, no dodatno bitno veći problem što taj vjetar mijenja smjer. A mijenja ga mahnito i nepredvidljivo.
Imajući na umu sinoćnji komentar o buri ovih krajeva koji sam čuo od domaćina, uz stoičko trpljenje mahnitosti bure, osjećao sam i strepnju da li će Maslenički most uopće biti otvoren, jer bi kod njega, ili oko njega bura trebala imati svoj maksimom. A ako neće, da li ćemo imati bilo kakav zaklon. A ako nećemo naći zaklon, da li će nas bura nemilice šibati. A kako će nas nemilice šibati…
Krajnjim naporom volje, a nije ga bilo lako pronaći jer sam neprestano bio zaokupljen lovom na ravnotežu dok su me udari bure bacali tamo-amo, uspio sam prekinuti taj suludi iracionalni tok koji me sigurno neće dovesti nečem dobrom. Sjetih se da sam, potpuno usredotočen na tu borbu za ravnotežu na biciklu, zaboravio pogledati, barem za trenutak, okolinu kroz koju traje borba. Stoga opalih jedan snimak situacije oko i ispred nas.

Kako tehnika fotografiranja još nije dosegla stupanj na kojemu može zabilježiti vjetar, njegovu jačinu i smjer, gornja slika izgleda bitno idiličnije nego što je u stvarnosti bilo.
Veliki mi je biciklistički staž, bez obzira mjeren on godinama ili kilometrima, no ovakvu buru nisam nikad doživio. Ni približno!
Sad iz ovog ugla, dok sjedim i pišem ove redove i kada je sve prošlo, kulminacija, vrhunac, maksimum bure, ili barem moj dojam o njoj, dogodio se obilazeći malu uvalu, dok smo novi maslenički most već u daljini nazirali.

Ako malo pažljivije pogledate površinu mora na gornjem snimku biti će Vam jasno ono objašnjenje sa wikipedije: bura svojim udarima raspršuje morsku vodu u vrlo sitne kapljice i pjenu stvarajući tanak, magličast sloj, takozvano dimljenje mora.
Novi maslenički most na gornjem snimku sam si približio zoomom fotića.

U ovom mahnitom okruženju koji ti mahniti udari bure stvaraju osjetih zrnce utjehe i smirenja ugledavši neki kombi na gornjem snimku. Logika mi brzo zaključi da je most otvoren i to čak i za takva vozila. A ako je novi otvoren biti će, valjda, i stari, jer bura manje puše kod njega.
Valjda je i bura osjetila da sam u ovoj borbi s njom obodren i bitno ojačan time pa je ona odlučila sve svoje snage angažirati u toj maloj uvali.
Jest, bura mahnit vjetar, čiji udari se pojavljuju sa svih strana, no ipak je to vjetar koji, kad se sve zbroji i oduzme, puše s kopna na more. Da bi mi tu uvalu obišli prvo se magistrala, a i mi s njom, moramo okrenuti prema kopnu.
Dakle slijedi par stotina metara strave i užasa u obliku sitnog, malog beznačajnog čovjeka i okrutne prirode.
Sad vjetar nije bio s lijeve ili s desna, već je njegov smjer bio isključivo ravno u lice. Smjenjivali su se udari koji su me zaustavljali. Šaltao sam brzine od niže na još nižu sve dok više nisam imao prostora za šaltanje. Kao da je to buru osnažilo, kao da je osjetila da posustajem pa je pojačala i frekvenciju i intenzitet udara. Brzina bicikliranja mi sa smanjivala, osjećao sam kao da se vozim na najvećoj mogućoj uzbrdici, dok me udar bure nije potpuno zaustavio.
Stavio sam noge na asfalt zaustavljen u mjestu. Zanimljivo da sam prije osjećao iznenađenje, zatečenost i zbunjenost nego nevjericu, zabrinutost i strah. Čak sam osjetio i neku dozu egzotičnosti, zanimljivosti, atraktivnosti čak.
Na ravnoj, potpuno ravnoj cesti zaustavio me je vjetar! Nevjerojatno, neshvatljivo, pravo čudo!
Dok je bura sa svojim udarima ravno u moje lice i tijelo maksimalno likovala, sišao sam s bicikla i polako trpljivo gurao ga tih stotinjak metara kada će magistrala doći do kraja uvale i promijeniti smjer od ovog ka kopnu prema onome ka moru.
Došavši na taj kraj uvale skrenuo sam s ceste i sačekao suputnicu koja je u istoj pozi kao i ja, gurajući bicikl šetala rubom ceste kao na korzu.
„Bura mi je skinula kacigu s glave!“ reče mi, više s primjesom iznenađenja nego sa zabrinutošću.
Okrenuvši leđa kopnu vožnja biciklom je po prvi put danas dobila i primjesu uživancije. Istina, bura je udarala i s lijeva i s desna, no uglavnom je to bilo odostraga, ili odostraga sa strane tako da smo u konačnici uglavnom imali „komponentu sile“ koja nas gura prema naprijed. I dalje je prisutan taj lov za ravnotežu, no bitno manjeg intenziteta.
Vožnjom uzbrdicom, koja je zbog te „komponente sile“ izgledala kao vožnja po ravnom, stigli smo (ah konačno!) i do auto ceste.

Otprilike na istom mjestu s kojeg sam snimio gornji snimak okrenuo sam se desno i snimio Velebit ispod kojeg smo danas prošli.

Ona crta bijelog oblaka iznad Velebita lokalci nazivaju „Lička kapa“ i vele da je to standardno obilježje vremena kada puše bura.
Prošli smo ispod autoceste i nakon par zbunjujućih raskrižja, na kojima sam napustio svoju logiku i slijepo slijedio putokaze za Maslenicu. Dobro sam učinio jer sam nakon nekih kilometar i nešto na kraju nizbrdice kojom sam vozio ispred sebe ugledao pristup na Maslenički most.
Dakle, trenutak istine!
Taj je most, valjda i bura ugledala pa je i ona pojačala intenzitet. Dakle, pičimo mi nizbrdo prema mostu, piči i bura, pa tko će biti brži i jači.
A onda se desilo čudo!
Kad sam, ja kao prvi u koloni od nas dvoje, došao tik pred most – bura stade!
Muk!
Mir i tišina!
Vozim preko mosta i u sebi proživljavam iznenađenje do zaprepaštenja i zbunjenost do potpune neshvatljivosti. U nekom čudnom nadnaravnom psihodeličnom miru i tišini pređem most bez daška vjetra!
Pređe ga i moja suputnica!
Čim smo prešli most ponovo udar bure. Onaj ljuti, ogorčeni udar, razočaran što to nije napravio mrvu ranije kad smo bili na sredini mosta.
Čudo, velim, mada u čuda baš puno ne vjerujem. Radije sam pristalica one Ajnštajnove da je „Čudo izlika za Božje postojanje“.
Kao da mi je pao ogroman kamen sa srca.
Prešli smo most!!!
Opet mi sve oko mene postaje zanimljivo, pronalazim u okolišu masu toga što treba uočiti, zapamtiti, ili barem snimiti. Naravno, bura i dalje puše, no nekako posustalo, razočarano. Odavde pa do Zadra uglavnom idemo prema jugu, pa i ako će puhati, a hoće, od toga ćemo imati više koristi i zadovoljstva, nego neugode i zabrinutosti.
Zbog svega ovoga dozvolili smo si luksuz malo podužeg odmora. I to s ove južne strane mosta (južne, ponavljam, a ne one sjeverne).
A sad most i njegova okolica.





Prema wikipediji Maslenički most (zvan i "Stari Maslenički most" kako bi se razlikovao od "novog" obližnjeg betonskog mosta na autocesti A1) lučni je čelični most preko Novskoga ždrila na Jadranskoj magistrali. Nalazi se između dvaju naselja – Posedarja i Maslenice. Dug je 315 m, a nalazi se 55 m iznad mora. Prvi most dovršen je krajem 1960., a pušten je u promet u siječnju 1961. Srušen je 21. studenoga1991. godine u Domovinskom ratu. Obnovljen je i pušten u promet 2005. godine u nešto većim dimenzijama od prijašnjeg. Niveleta mosta Maslenica prelazi Novsko ždrilo na visini 55 m nad morem, što je 37 m niže od nivelete Masleničkog mosta na trasi autoceste (92 m). Upravo zbog svog povoljnog položaja ovaj most je alternativni pravac u slučaju zatvaranja autoceste zbog bure.
To što je most čelični a ne betonski čini ga vitkijim i elegantnijim, pa je meni više nego prekrasan.
Možda sam u tom zaključku malo i previše subjektivan zato što je meni posebno prirastao srcu jer sam točno prije 40 godina njime prošao na svom prvom putovanju biciklom na more (vidi blog „Prvi put biciklom na more“). Tad je most izgledao ovako

Za onog tko to ne zna, a čini mu se interesantno Novsko ždrilo je morski prolaz između Novigradskog mora i Velebitskog kanala. Tjesnac je dug 4 km. Širok je do 400 m i dubok do 30 m. Preko ždrila su izgrađena dva mosta, stari i novi Maslenički most (izvor: wikipedia)
Kad se već spominje taj novi most, evo da i njega prikažem.



Na gornjim slikama novog mosta lijepo se vidi ta „Lička kapa“ kako se ovdje zovu ti bijeli oblaci u vrijeme bure.
S druge strane Novskog ždrila je pogled na mjesto Maslenicu, po kojemu je dobio ime, kao i na ulaz u Novigradski more.



Ovo razgledanje okolice mosta završavam zumiranjem te „Ličke kape!

Autori mosta su pretpostavili da imaj još onih osim mene kojima je most zanimljiv i pažnje vrijedan pa su odmah nakon mosta napravili parkiralište.

Ako se okrenem za 180 stupnjeva u odnosu na gornji snimak, uočavam neku kamenu građevinu, odavno van upotrebe. Da je van upotrebe zaključujem na osnovu naljepnica moto i ostalih klubova nalijepljenih na prozorskim staklima.

Pauza na mostu je trajala višestruko dulje od očekivanog, no ipak smo se natjerali krenuti dalje. Vožnja koja je uslijedila nakon mosta je bila sasvim drugačijih osobina. Opet ću spomenuti taj pojam „vremensko prostornih vrata“, čiju je ulogu ovaj put imao taj most. Do mosta tjeskoba i muka zbog bure koja je bila sveprisutna. Nakon mosta vjetar, donekle i znatan, no puše nam u leđa pa nam je čak i milo što je tu jer nam vožnju čini ugodnijom, te nam još više pojačava uživanje u vožnji. S navedenim već pojačani užitak dodatno je pojačan potpunim izostankom prometa. Prava uživancija!
Navedeno slikom prikazano izgleda ovako

Zanimljivost kod vožnje biciklom pri kojoj vjetar puše u leđa, a sunce „sija k'o tepsija“ je ta da postaje vruće, jer nema povjetarca da hladi. Zato sam zastao na nekom proširenju, pa iz formacije „sve dugo“ (rukavi i nogavice) prešao u formaciju „sve kratko“.
Područje od Maslenice pa do Zadra, u koje smo upravo ušli, nazivaju Ravni Kotari. Baš bi mi bilo interesantno saznati koji im je to crnohumorni šaljivdžija dao ime, jer su oni sve samo ne ravni. Radi se o nizu brda relativno blagih padina, koja se protežu od jugoistoka prema sjeverozapadu. Naša cesta ide točno okomito na njih, a to znači da slijedi serija gore-dolikanja, njih 7 (moja suputnica brojala).
Na kraju uspona na prvom od tih brda zastali smo na autobusnoj stanici preko puta. Zbog toga cesta na donjem snimku vodi u smjeru odakle smo upravo došli.

Na gornjem snimku se može uočiti izostanak sivila stijena i kamena, kakvo nas je pratilo pri vožnji podno Velebita. Prevladava zelena boja biljnog života. Ravni kotari su poznati po tom zelenilu, jer je tlo u njima dosta plodno, pa se tu razvilo ratarstvo. Neki vele da su Ravni Kotari prehranjivali Zadar, a i danas u velikoj mjeri to čine.
Dakle gore, pa dolje i dođosmo u mjesto Poličnik, sa originalnim nadvožnjakom. Originalnost, barem po meni, je bila u tome što je bio čelični,a ne betonski.

Onda opet nizbrdica. Što smo se sve više približavali Zadru to je sve više i više vozila na cesti.

Pa onda upet uzbrdo, ovaj put u…

…pa opet nizbrdo.

Gornji snimak je primjer tih gore-dolikanja, odnosno dole-gorikanja. Napominjem da je gornji snimak snimljen mobitelom koji, kao i većina njih, ima širokokutni objektiv. Jedna od osobina takve vrste objektiva da „peglaju“ perspektivu, što znači da su nizbrdica i uzbrdica na gornjem snimku malo strmiji nego što na snimku izgleda. Isto tako ona slijedeća uzbrdica je bliža nego što izgleda na snimku.
Nakon x tih gore-dolje pozdravila nas je tabla koja nam uz taj pozdrav dodaje da smo blizu našeg cilja.

Par stotina metara nakon table sa imenom grada cesta se proširila

Iako na gornjem snimku to tako ne izgleda, i promet se pojačao tako da smo se popeli na nogostup i nastavili njime voziti.

Uostalom na dosta širokom trotoaru su bile dvije narančaste crte koje, pravno formalno barem, označavaju biciklističku stazu. To je i najjeftiniji način umirivanja „biciklističkog“ lobija. Trošak je samo boja i izvlačenje crta.
Bilo je tek pola jedan, dakle ostalo je još vremena na pretek. Obzirom da nam je želja, nakana čak, da večeras noćimo u Zagrebu, prvo smo se dali u potragu za Autobusnim kolodvorom.
Ta potraga se nekako odužila i iskomplicirala, no ipak smo ga na kraju uspjeli pronaći. Čini mi se da me malčice zbunila i zatekla mahnitost velegrada silnim prometom vozila i ljudi. Za razliku od dosadašnjeg putovanja kada su mi prizori dali priliku da ih u miru pogledam i doživim, da pustim niz sijaset emocija koje putuju u meni dok promatram prizor ovdje se sve smjenjivalo neočekivano brzo, čak brutalno i bezobzirno. Još nisam u sebi uspio formirati kakav-takav doživljaj o jednom prizoru, a već su se pojavili novi, više njih imalte ne istovremeno. Dobio sam dojam kao da je svijet oko mene dobio brzinu gibanja barem sto puta veću od one kojom ga mogu pratiti.
Uspio sam zaključiti da u takvom okruženju najbolje po meni je još više smanjiti brzinu, na minimum laganini, te istovremeno u što većoj mjeri ignorirati većinu dojmova kojih upravo dobivam o svijetu oko sebe.
Uspjeli smo pronaći autobusnog prijevoznika koji bi nas, zajedno s biciklima, prevezao do Zagreba. Taj autobus kreće sa Zadarskog kolodvora u pet poslijepodne. Super! To znači da imamo nekih 3-4 sata za obilazak grada. To nam je bilo sasvim dovoljno.
Dakle, slijedi obilazak Zadra!
Naravno da sam u tom gradu bio već više puta, čak nekad i biciklom. Kako ovaj grad stavljam u skupinu čiji obilazak nikad ne dosadi, ma koliko ga puta posjetio, bilo mi je drago što ga ponovo obilazim, makar taj obilazak trajao tek par sati,
Većina stvari koje vrijedi vidjeti nalazi se unutar gradskih zidina.
Kao manje-više uvijek u dosadašnjoj vožnji, takosmo i sada prepustili da nas naši bicikli vode, dok mi opušteno promatramo okoliš kroz koji nas vode. Načelno, stremili smo u stari centar, no kojim putem nismo baš kruto odredili. Tako nam je, dok smo se vozili, dojadila gužva od vozila na prometnici, pa smo, više refleksno, nego racionalno skrenuli na neku malo tišu, što se buke vozila tiče. Nije nam smetalo što se ona suzila na veličinu šetnice, bitno je da vozimo dalje.
Tako smo prošli ulaz u utvrdu Forte i našli se u perivoju.

Perivoj Vladimira Nazora, nekadašnji Perivoj Blažeković je najveći zadarskiperivoj.
Nastao je na bivšoj gradskoj utvrdi Forte, veličine oko 5,5 ha. Utvrda je podignuta na mjestu gradskog predgrađa - Varoša u 16. stoljeću po nacrtu i pod nadzorom mletačkog generala SforzevPallavicina. U njoj je sagrađeno više vojarni, skladišta, barutana, te cisterna.
Perivoj je podignut od 1888. – 1890. godine zaslugom austrijskog namjesnika za Dalmaciju Dragutina Blažekovića. Po otvorenju 1890. nazvan je Vojni perivoj. Iako je bio otvoren za javnost i dalje je bio pod vojnom upravom. Da bi zadržala pravo vlasništva nad utvrdom odnosno perivojem, vojska je zatvarala perivoj za javnost jedan dan u godini, obično u proljeće. U novinama bi bilo objavljeno da se zatvara zbog vojne vježbe, ali to je vjerojatno bila dobra prilika da se detaljno uredi pred kretanje vegetacije. (izvor: wikipedia)
Prolaskom kroz perivoj i utvrdu našli smo se ispred Kopnenih vrata Zadarske zidine.
No prvo o tim Zadarskim gradskim zidinama.
Bedemi zadarskih pobuna (drugi nazivi: gradske zidine, Muraj) su značajan fortifikacijski sustav-utvrda samog središta grada Zadra. Bedemi su izgrađeni u 12 i 13. stoljeću, te su ojačani u 16. stoljeću, za potrebe obrane Mlečana, tadašnjih vlasnika grada Zadra od strane turskih osvajača. Grad Zadar je sačuvao veliki dio svojih srednjovjekovnih bedema, te se danas ti bedemi zovu Bedemi zadarskih pobuna (u spomen jedanaest krvavih buna koje su građani Zadra digli protiv Mletačkih vlasti). (izvor: wikipedia)
Evo i tih Kopnenih vrata

Zadarska Kopnena vrata ili Porta terraferma izgrađena su daleke 1543. godine. Najvrjedniji je spomenik što ga je Venecija ostavila u Dalmaciji. Na vratima je isklesan lik Svetog Krševana na konju, zaštitnika grada Zadra, a nad njim lav Svetog Marka, grb Mletačke Republike. Zanimljivost vezana uz isklesanog lava je otvorena knjiga, koja ukazuje nato da su vrata izgrađena u doba mira. No, ono što mnogi ne znaju je kako uz Zadarska Kopnena vrata, koja su u srednjem vijeku bila jedini ulaz u grad, i zamislite li želju ona će vam se ispuniti. Morate jedino paziti na to, da u tom trenutku, nitko ne ulazi u grad kroz dva ostala oluka. (izvor: zadarskilist.novilist.hr)
Prolaskom kroz gornja vrata našli smo se u pješačkoj zoni starog grada.

Dolaskom u sami centar smjestili smo se na klupu u hladovini parka u nakani da prvo „tankiramo gorivo“. Doručkovali smo u Starigradu Paklenici kod onog šoping centra, pa je stvarno vrijeme za ručak. Kad sam već spomenuo današnji doručak kao da smo ga obavljali u potpuno drugom vremenu i potpuno drugoj planeti. Jer dok je tada sumanuto puhalo i bilo prohladno pa smo se skupili u nekoj zavjetrini zabrinuto promatrajući sumanutu buru, ovdje je ugodno toplo, pirka neki osvježavajući povjetarac, ljudi oko nas opušteno šetuckaju odjeveni u kratke rukave (u kojima smo i mi bili).
Poslije ukusnog ručka u ugodnom okruženju, mojoj se suputnici prispavalo.

Klupa je bila grbava, no obližnji niski kameni zid se pokazao sasvim prikladnim jer ga je sunce ugrijalo na ugodnu temperaturu. Nadalje, zadebljanje na zadnjem dijelu kacige u ovom slučaju sasvim dobro predstavlja ugodni anatomski jastuk. Dodajmo tome i neku vrst emotivnog rasterećenja da se ovo petodnevno putovanje, krcato kako oduševljenjima tako i trpljenju mučnih situacija, sada okončalo, pa kako se onda ne bi zaspalo snom pravednika.
„Gledam je dok spava“, pade mi napamet pjesma Parnog Valjka dok ganuto promatram svoju suputnicu. Osjećam kako mi je tijelo na rubu podrhtavanja, a suze samo što ne krenu, a sve to zbog ganuća nastalo od spoznaje da smo uspjeli. Takve trenutke proživljava samo čovjek koji je uspio u svom naumu. I još, to ne sam, već sa najljepšim, najljupkijim, najzgodnijim, naj….suputnikom.
Kad bi kojim čudom, čudom koje se sigurno neće dogoditi, trebao napisati knjigu o ovom putovanju, apsolutno sam siguran da bi ovu gornju fotografiju stavio na naslovnicu. Učinio bi to jer sam uvjeren da ona u sebi slikovito prikazuje svu esenciju, sva oduševljenja, sve strepnje, i na kraju svu neopisivu sreću i zadovoljstvo postignutog uspjeha.
Nakon 15-tak minuta sna koje odmori tijelo i okrijepi duh, krenuli smo u jedan đir po gradu.
U pozadini gornjeg snimka je crkva sv. Donata. Evo je dolje zajedno s biskupskom palačom.

Crkva sv. Donata (izvorno Svetoga Trojstva) najvrjedniji je spomenik predromaničkog graditeljstva ranog srednjeg vijeka (9. stoljeće) u Hrvatskoj i simbol grada Zadra, a zbog osebujnog oblika jedna od najznačajnijih takve vrste u Europi.
Po tipu gradnje slijedi oblike dvorskih crkava kružnog tlocrta od ranobizantskog do karolinškog razdoblja. Ipak, po svojoj gruboj monumentalnosti (visina 27, a širina 22 metra), neobičnom cilindričnom obliku i dvostrukim unutrašnjim prostorom ističe se originalnošću, bez nekih izravnih uzora. Prema predaji sagradio ju je zadarski biskup sv. Donat u 9. stoljeću, a spominje je u 10. stoljeću u svom glasovitom djelu O upravljanju državombizantski car Konstantin Porfirogenet. Izvorno je bila posvećena Svetom Trojstvu, a imenom Sv. Donata počela se nazivati tek od 15. stoljeća. (izvor: wikipedia)
Park u kojemu smo ručali je blizu do Rimskog foruma. Toliko blizu da sam ga snimio s klupe.

Ako malo podignem objektiv fotoaparata dobijem ovo

Gledajući modernističku zgradu s one strane foruma pažnju mi je privukla vegetacija na gornjim balkonima.



Inače, Rimski forum u Zadru je najveći rimski forum na istočnoj strani Jadranskog mora. Bio je glavni trg rimskog Iadera na kojemu se odvijao javni život grada, a njegova gradnja je započela u 1. stoljeću prije nove ere. Utemeljio ga je prvi rimski car August o čemu svjedoče dva natpisa u kamenu iz 3. stoljeća kada je gradnja foruma završena. Forum je dimenzija 90 x 45 metara. Bio je zatvoren trijemovima s galerijama na katu. Pod trijemom su se nalazile trgovine i zanatske radnje. Danas su sačuvane samo stube, pločnik te dva monumentalna stupa od kojih je jedan na izvornom mjestu. Stup je u srednjem vijeku služio kao stup srama na što upućuju lanci koji su pribijeni na njega. Na mjestu nekadašnjeg kapitola pronađeni su ostaci ležišta oltara na kojem su se uz obrede prinosile žrtve. To mjesto i danas predstavlja ishodište planimetrije grada Zadra. Kasnije, na temeljima foruma, izgrađena je crkva sv. Donata te Nadbiskupska palača. (izvor: wikipedia)
Evo kako taj stup srama danas izgleda (iza njega je toranj Srpske pravoslavne crkve sv. Ilije Proroka)

Benediktinski samostan zajedno sa crkvom sv. Marije nalazi se preko puta crkve sv. Donata.

Sada je u fazi obnove zvonika, pa sam u svojoj foto arhivi pronašao snimke kada sam neke godine nekim drugim poslom bio u Zadru. Odmah lijevo uz crkvu je samostan.



Samostan svete Marije u Zadru osnovala je zadarska plemkinja Čika 1066. godine, po majci sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., a velika trobrodna crkva svete Marije gradi se 1091. u ranoromaničkom stilu.
Najljepši dio crkve i benediktinskog samostana svete Marije je zvonik u originalnoj romaničkoj varijanti, dok su crkva i samostan najpoznatiji po stalnoj izložbi crkvene umjetnosti – Zlato i srebro grada Zadra – s oko 200 predmeta koji datiraju iz 8. do 18. stoljeća. Izložba je jedna od najvrjednijih u Hrvatskoj, a mogu se, među ostalim, vidjeti relikvijari svetoga Aroncija i svetoga Jakova iz 9. stoljeća te slike VittoreaCarpaccija ili Palma mlađega. (izvor: zadar.travel/hr)
Glavni sakralni objekt u Zadru je svakako katedrala.

Pročelje prikazano na gornjem snimku me svaki put fascinira kad se nađem ispred njega. No koliko god ta impresioniranost bila velika, isto toliko mi je bilo razočarenje jer je crkva – zatvorena. Stoga evo katedrala, i izvana i iznutra, iz vremena mog gore spomenutog ranijeg posjeta ovom gradu.



Zadarska katedrala sv. Stošije (Anastazije) je trobrodna romanička građevina, ujedno i najveća crkva u Dalmaciji. Sagrađena je u dva navrata, u 12. i 13. st., sa sačuvanom starijom iz 9. i 11. st., koja se uzdigla na mjestu starokršćanske bazilike. Počeci gradnje zadarske katedrale sežu u daleku povijest, još u 4. ili 5. st. Po predaji bazilika je bila posvećena sv. Petru, apostolu, a kad je zadarski biskup Donat 804. ili 808. godine dobio od bizantskog cara Nikefora (Nicefora) moći, pepeo, srijemske mučenice sv. Anastazije, u Zadru zvane Stošija, bazilika je dobila njezino ime. Sarkofag u kojemu se čuvaju zemni ostaci sv. Stošije, dao je izraditi zadarski biskup Donat i čuva se u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi, odnosno u njezinoj lijevoj lađi. Zadarskoj zaštitnici Sv. Stošiji poklonili su se i dvojica papa. Papa Aleksandar III. za svog je posjeta Zadru 1177. godine pohodio katedralu Sv. Stošije i njezin grob, dok se Papa Ivan Pavao II. za pastirskog pohoda Zadru dana 9. lipnja2003. godine, poklonio ispred ulaznih vrata katedrale. (izvor: wikipedia)
U povratku smo se zadržali na Narodnom trgu. Prvo, gradska vijećnica

Gradska vijećnica, sagrađena na mjestu stare i neugledne vijećnice koja je srušena za vrijeme talijanske uprave nad Zadrom i podignuta 1934. godine. (izvor: wikipedia)
Zatim, tu je Gradska straža

Gradska straža (1562.) u čijem je prostoru bio smješten Etnološki odjel Narodnog muzeja, a nakon obnove služi kao izložbeno-galerijski prostor. U 18. stoljeću na Gradskoj straži je nadograđen toranj sa satom koji neprekidno radi još od davne 1803. godine. Veće zvono, koje otkucava sate prenijeto je s Kapetanove kule (Bovo dí Antona), a manje koje otkucava četvrtine sata, sa susjedne crkve sv. Lovre. Sat je izradio i montirao gradski urar Martini. Inače, u Zadru se još 1555. spominje javni gradski sat na zvoniku crkve Četrdeset mučenika ili sv. Barbare koja je stajala u blizini današnje kavane Forum. (izvor: wikipedia)
Nasuprot Gradske straže je Gradska loža.

Gradska loža kakvu danas poznajemo izgrađena je 1565. u kasno renesansnom stilu prema projektu mletačkog arhitekta GiangirolamaSanmichelija kao sjedište gradskog suda. Sagrađena je na mjestu stare srednjovjekovne lože koja se spominje od 1289. kao Velika ili Općinska loža. Od srednjeg vijeka loža je služila kao glavna točka urbanih funkcija grada. U njoj su se odvijali sudsko – upravni poslovi: objavljivali su se zakoni, izricale presude, obavljali notarski poslovi, zasjedala su gradska vijeća. Kada nije bila službeno zauzeta, koristili su je svi građani za susrete i trgovačke poslove. Tu su se odvijale i gradske svačanosti, igre i zabave. Od 1855. do 1938. u Gradskoj loži je smještena biblioteka Paravia. Nakon obnove od oštećenja u Drugom svjetskom ratu, od 1953. koristi se kao izložbeni prostor, najprije Galerije umjetnina, a osnutkom objedinjenog Narodnog muzeja od 1962. kao njegov izložbeni paviljon. (izvor: nmz.hr)
Napustili smo Narodni trg, prošli smo pored vijećnice, koja nam je ostala s dlijeve strane i došli do Novih vrata.



Prolaskom kroz Nova vrata izlazi se van iz gradskih zidina. Ovdje se prvo mora čekati zeleno na semaforu da bi se prešlo ulicu krcatu vozilima, a potom se dođe na pješački Gradski most.
Navedeno sam ja učinio, dok mi je suputnica, zajedno s biciklima, ostala pored Novih vrata u hladovini gradskih zidina.
Evo pogled na Nova vrata sa tog Gradskog mosta. Gužva pješaka je bila primjetna.

Jedan je čovjekov najbolji prijatelj uživao na njenom ramenu, dok je ona išla preko mosta.

Evo pogled na mostu prema kopnu

Prije nego sam se vratio svojoj suputnici snimio sam kako izgleda moderni dio Zadra, gledajući ga s mosta.



Uz svo poštovanje prema njemu, Zadra nam je bilo pomalo dosta te smo se vratili do autobusnog kolodvora. Imali smo više nego dovoljno vremena da sebe, prtljagu i bicikle pripremimo za ukrcaj.

A onda smo čekali, čekali, čekali…
Da malo prikratim to čekanje prozujao sam po kolodvoru. Zadarski autobusni kolodvor je ogroman, barem tri puta veći nego što je potrebno, barem sada dok smo mi na njemu. Što su udaljeniji peroni su usamljeniji, niti putnika, niti autobusa na njima.

Društvo toj njihovoj usamljenosti pravi željeznički kolodvor, odmah lijevo gledajući gornji snimak. Prolaz od autobusnog prema željezničkom kolodvoru izgleda ovako…

…a peroni ovako

Desno, gledajući gornji snimak su kolodvorske zgrade.

Već godinama vlak nije posjetio ovaj kolodvor, niti otišao s njega.
Dakle, Bogu za plakat!
Utješno je što se počelo uvelike pričati o revitalizaciji pruge Zadar- Knin, pa će ovo biti ponovo oživljeno. No, kad će to biti i koliko vjerovati političarima, pitanje je sad!?
I dođe „naš“ bus, i svi putnici, zajedno s nama dvoma, iz stanja utučene, blazirane dosade, odjednom se prebacismo u mahnito komešanje.
Uspjeli smo utrpati bicikle u bunker autobusa, zajedno s prtljagom, a uspjeli smo i zauzeti strateška mjesta, prva dva s desne strane. Dakle, slijedi 3 sata, koliko šofer tvrdi da mu treba do Zagreba, čiste uživancije oslobođeni bilo kakvog truda i muke, bilo mentalne bilo fizičke.
Baš mi je bilo zanimljivo iz drugog igla promatrati prometnicu kojom smo danas biciklima prošli.
Na primjer mjesto Murvica Donja u Ravnim Kotarima.

Evo i Novskog ždrila sa starim Masleničkim mostom na kojemu smo se danas prije podne rastali od bure.

Međutim bura je bila i dalje ovdje prisutna. Udari bure su često zaljuljali autobus, i to znatno, pa je samo pogled na smirenog i ravnodušnog šofera sprečavao da mi „obični smrtnici“ propadnemo u vrtlog panike.
Da je bura tu sveprisutna, dokazuje nam i „Lička kapa“.



Meni je fora provozati se serpentinom na autocesti, a ovdje takva postoji dok se penjemo prema tunelu sv. Rok.

Oštro oko možda primijeti vijadukt autoceste ispod vrha brda na gornjem snimku.
I na kraju ovog slikovnog prikaza iz autobusa, još situacija pred tunelom sveti Rok.

Tulove grede na Velebitu su gore lijevo na gornjem snimku.
Daljnja vožnja do Zagreba je prošla u ne baš povezanom, ali zato u ugodnom i opuštenom razgovoru između mene i moje suputnice. U razgovoru kakav obavljaju ljudi koji su fizički malo umorni, ali emotivno veseli, vedri i razdragani, kako već budu ljudi koji su napravili veliki uspjeh u svom životu.


Post je objavljen 01.01.2025. u 19:58 sati.