U svim epskim sukobima na blogu nikada mi nije bila namjera mijenjati nekoga, niti sam želio da bilo tko prihvati moje razmišljanje.
Naime ja sam uvjeren da se ljudi mogu mijenjati, dapače na vlastitom primjeru kao i na mnogim drugima sam svjedočio da traume mijenjaju ljude, ne uvijek i ne nužno ali ih ipak mijenjaju
Jednako tako sam uvjeren a i svjedok da ni jedna rasprava na blogu nikoga nije promijenila.
Obzirom da nisam očekivao a ni želio da se ljudi promijene, sve vrijeme u svim epskim raspravama sam pokušavao navesti ljude da se outaju i pokažu kakvi su stvarno, ispod brižno njegovane politure, u koju niko od nas nije vjerovao, jer koliko god brižno lagali o boljem sebi taj privid je nemoguće održati na dulji rok.
Uvijek me je fasciniralo kako bi ljudi pa i blogeri popizdili kad bi ta brižno nanošena politura popucala, i kako ne bi mogli podnijeti sliku samih sebe, onakvih kakvi stvarno jesu, pa bi uvijek iznova bjesomučno nanosili polituru u koju u stvari niko nikada nije ni vjerovao.
Zato sam uvijek u stvarnom životu a tako i na blogu više volio one nesavršene, neispolirane.
Zato i prestanak komunikacije nekih ljudi sa mnom doživljavam onako fatalistički, nije do mene, do njih je, ja se naime kao uostalom ni drugi nisam promijenio, a pogotovo nisam polirao lažnu sliku o sebi, pogotovo otkad sam sretno zaljubljen, a tome ima već evo cijelo desetljeće.
Najveći kompliment koji sam ikada dobio na blogu bio je kad su mi jednom Sarah be i jednom Klocki rekle da sam isti ko njen stari.
Naravno nije se odnosilo na političke rasprave ili bitke na blogu, nego na osobne odnose.
Nema većeg komplimenta nego kad ti neko jer si mu rekao nešto što mu se ne sviđa, kaže da si isti kao osoba koja ga voli najviše na svijetu.
Naravno i onima koji nas vole najviše se može dogoditi da pogriješe, iako da budemo do kraja korektni, najčešće se nama čini da su pogriješili a onda nakon pet ili deset godina shvatimo da ipak nisu.
Šta ćeš sve je to život.
Post je objavljen 20.10.2024. u 15:00 sati.