S autofagijom sam u suživotu zadnje dvije godine. Nije baš to neka idila, ali se podnosimo tako što jedno drugo ignoriramo.
Na autofagiju me je upozorio Mišek, pa sam pomislio da bi to mogao biti dobar način da si izbušim šlauf, koji me oko pasa počeo stezati i gušiti. I bilo je tako, šlaufa sam se riješio prilično bezbolno i u relativno kratko vrijeme.
Ipak, autofagija nije dijeta, već način zdravog života. Ritmom od 8 sati hranjenja i 16 sati posta, stvari se dupkom mijenjaju. Autofagija nastupa poslije 12 sati posta, kad mozak pošalje informaciju tijelu da više nema hrane, pa tijelo (stanice) počinje jesti ono što ima. A ono što ima su toksini, virusi, bakterije i kancerogene stanice, i ne samo što se autofagijom rješavamo tih štetnih tvari, nego stanica, tim procesom, stvara dodatnu energiju.
Za objašnjavanje procesa autofagije, japanac Ohsumi dobio je Nobela, ali to ne znači da se svi slažu oko njenih benefita, Amerikanci smatraju da je podvrgavanje autofagiji štetno, ali ja nemam problema s tim jer prepoznajem Amerikanca kad laže, a to je svaki put kad otvara usta.
Skraćeno, američka je medicina koncentrirana na bolest kao izvor zarade, pa joj zdravlje nije u interesu.
Nakon dvije godine uspio sam skratiti ritam na 7:17, ali nipošto gladovanje, jer sam primijetio da nakon 16 sati, još ne osjećam glad. Gladovanje i s njom izazvanu nelagodu nikad nisam imao za cilj, pa preporučam novim praktikantima da započnu ciklusima od 12:12 pa kad osjete sigurnost, na 10:14 te na 8:16, jer ponavljam, gladovanje nije cilj, niti dijeta, već suživot s tehnikom koja obećava zdraviji život.
Post je objavljen 19.10.2024. u 16:46 sati.