Marketing
Muzička poduka – Johannes Vermeer/Tim Jenison
Sjedili smo i čekali primariusa Goldsteina da kaže koju o stanju njegovog srca.
Na zidu čekaonice visio je Portret žene s bisernom naušnicom.
– Dobar je – rekao je promatrajući sliku.
– Ha? Tko? – prenuo sam se snatreći o grudima Ornelle Muti.
– Vermeer – rekao je cimnuvši glavom prema slici.
– To je bar lako naslikati – prokomentirao sam.
– Ne znam baš – rekao je on – ja ne bih imao ništa protiv da mogu tako.
Baš kao i mnogi drugi bio je neostvareni slikar (da mi je novčić svaki put kada sam čuo: voljela sam crtati u osnovnoj... ili šteta što nisam imao uvjete... moj brat imao je silan talent no otišao je drugim putem i sl.)
U razdoblju prije fakulteta, crtao je i slikao, zalazio u atelijer Vilka Šeferova, drugovao sa njegovim sinovima Mićom, Eugenom, budućim slikarima, umjetnicima…
A onda je odabrao arhitekturu. Dobro je odabrao. Arhitektura mu je omogućila bolji život.
U penziji se vratio crtanju, slikanju, rezbarenju... Nije bio loš, no bio je previše kognitivan tip. Za njega vrijedi ona Dalijeva (koji je izrekao za samog sebe):
„Prepametan da bih bio dobar slikar“.
Vermeerove su me slike – to jest reprodukcije Vermeerovi slika – oduvijek ostavljale ravnodušnim. Govorilo se da se služio camerom obscurom, a to se intuitivno i da naslutiti. Camera obscura poznata je još antike. Najraniji poznati opis camere obscure datira iz 5. stoljeća pr. Kr., a dao ga je kineski filozof Mozi. O njoj je također pisao Aristotel, arabijac Alhazen Ibn al– Haytham u 11. stoljeću, Da Vinci i drugi. Ne bih se iznenadio da su „mračnu komoru“ također poznavali i stari Egipćani. Također, činjenica da ne postoje Vermeerovi crteži, čak niti ispod nanosa boje, na čistom bijelom platnu, kao ovlaš naznačena kompozicija, govori u prilog tome da se Vermeer poslužio trikom.
Ipak, hodajući beskrajno dosadnim prostorijama bečkog Kunsthistorisches muzeja, svega nekolicina slika imala je neki učinak na mene, a jedna od njih bila je i Vermeerov Slikar pred štafelajem. Stajao sam pred slikom ugodno iznenađen Vermeerovim rafiniranim osjećajem za nijansiranje, za ton.
Prošlog vikenda pogledao sam dokumentarac Timov Vermeer. Film pripovijeda priču o Timu Jenisonu, izumitelju i kreatoru digitalnog imaging softwarea (video guy, veli on za sebe) koji je imao opsesiju da naslika jednu od Vermeerovih slika koristeći se optičkim pomagalima.
U uvodnom djelu upoznajemo se s Timom, njegovim životom i djelom. Tim je već kao dječak popravio Pianolu (Piano Player), automatski klavir-svirač, da bi potom usporivši piano-role i promatrajući kako se pomiču tipke naučio svirati swing; nekoliko godina svirao je klavijature u bendu i popravljao baš svaku muzičku elektroničku napravu koja bi se pokvarila; osnovao je tvrtku što se bavila popravljanjem flipera i video-igrica; 90-tih osmišljava Video Toster, pa LightWawe 3D, program za renderiranje 3D slika itd.
No „slikarski“ zaplet počinje u trenutku kada mu kći za rođendan pokloni knjigu engleskog slikara Davida Hockneya Tajno znanje, ponovo otkrivanje izgubljene tehnike starih majstora. Knjiga daje podstrek njegovoj opsesiji da naslika Vermeera. I sad redom:
– Tim uviđa da je nemoguće camerom obscurom prenijeti projiciranu sliku na platno. – Mnogi su pokušali i nemoguće je, kaže. – Prvo jer je izokrenuta, drugo jer je nemoguće pogoditi identičan ton. Naime kada se pokuša nanijeti pigment preko projicirane svijetlosti boja istog trenutka potamni.
– Tim ide po svijetu i proučava Vermeera. – Vermeer izgleda kao dijapozitiv. To su stvarni, vjerodostojni tonovi na slici, kaže. Ali kako je to Vermeeru pošlo za rukom?
– Tim prvo rješava problem izokrenute slike.
– Tim radi prvi eksperiment: inventivnim tehničkim izumom kopira– preslikava fotografiju punca iz mladosti. Slika pet sati. Rezultat je nevjerojatan!
– Tim je uvjeren da je Muzička poduka nastala na taj način.
– Tim prezentira gledateljima repliku camere obscure iz 17 st., stolni uređaj na koje se može vidjeti realna slika. Povjesničari umjetnosti tvrde da je Vermeer njome mogao biti tek nadahnut i ništa više. Tim osmišljava kako da iz te naprave dobije dobije vertikalnu sliku te ju kopira na isti način na koji je prethodno kopirao punca.
– Tim odlučuje napraviti rekonstrukciju sobe što se nalazila na gornjem katu Vermeerove kuće u Delftu; izjavljuje da će u procesu izrade slike koristit samo prirodno svijetlo i materijale kojima se Vermeer služio, sam će pripravljati ondašnje boje, sam drobiti pigment i utrljavati ga u uljenu boju…
– Tim također uči ručno izraditi leće. Moderne leće predobre su za 17. st.
– Tim odlazi u Nizozemsku i posjećuje Delft, proučava tamošnju arhitekturu i svijetlost; proučava tlocrt Vermeerove kuće; uči čitati Nizozemski; konzultira se sa stručnjacima za namještaj, uzima točne mjere stolca, fotografira detalje; u keramičarskoj radnji naručuje repliku vrča za vodu sa slike …
– Tim se vraća u st. Antonio te poziva profesora Philipa Steadmana iz Londona da nadgleda njegov eksperiment. Za razliku od onih koji vjeruju da je Vermeer naslikao Muzičku poduku iz glave Steadman je našao dokaz da se Vermeer poslužio optikom. Steadman je autor knjige Vermeerova kamera.
– Tim u kompjuteru izrađuje precizan 3D model sobe Muzičke poduke. Potom ruši sjeverni zid svoje kuće i gradi identičnu prostoriju te sav pripadajući inventar: tokari noge stola, bajca, lakira, izrađuje starinski prozor, starinski stolac, ređa tamne grede na stropu, gleta i bojadiše zid, matematički– precizno pozicionira sve predmete tako da u milimetar odgovaraju slici… Treba mu 213 dana da napravi kompletno vjernu repliku sobe. „ Ovo je najteža stvar koju sam ikada uradio. A još nisam ni počeo slikati. Bolje da ovo radi, jebemu“, bilježi Tim na svom Vermeer Project Blogu.
– pošto je čitav projekt započeo čitanjem Hockneyeve knjige, Tim odlučuje posjetiti engleskog slikara i demonstrirati mu svoje otkriće. Hockney je fasciniran. „Ako je Vermeer koristio ovu napravu onda mi gledajući njegove slike gledamo fotografije“, veli Tim. – Kolika je mogućnost da se Vermeer koristio ovom napravom – pita Tim Hockneya, a ovaj odgovara: „Very likely, very likely.“
– na Vermeerovim platnima Tim pronalazi tragove upotrebe leće, mutnjikavost objekta (izvan fokusa) u prvom planu kod Djevojke sa crvenim šeširom; bijele točkice boje na ručki pletene košare na Mljekarici koje obične dobijete kada imate lošu leću; kromatske aberacije na rubovima lika na slici Žena čita pismo, također karakteristične za leću …
Pad svijetlosti na zidu na Muzičkoj poduci naslikan je točno onako kako ga kamera vidi. – Je li moguće da je Vermeer bio neka vrst savanta koji je mogao vidjeti sve te nijanse, pita Tim stručnjaka za oko.
Stručnjak za oko objašnjava…
Zaključak: nemoguće je od očnog živca napraviti svjetlomjer!
– Tim želi u živo vidjeti sliku koju će replicirati, ali Muzička poduka u vlasništvu je engleske Kraljice. Nakon zamolbe i pojašnjenja o čemu se radi Kraljica mu omogućuje trideset minuta druženja sa slikom u Buckinghamskoj palači. Sve što vidi mora memorirati u glavi. Fotografiranje nije dozvoljeno. Tim je oduševljen viđenim. – Reprodukcije su daleko od vjerodostojnog, kaže. Boje su u originalu prigušenije, slika je nešto tamnija, ima stanovit plavičasti prizvuk, no ono što zapanjuje su detalji. Tim ih je proučavao sa tzv. dalekozornim naočalama. Na perzijskom sagu vide se niti tkanja. Nevjerojatna posvećenost, opsesija, kaže ganut.
– na povratku kući Tim otkriva da su mu najsitniji uzorci i detalji mutni. Ne može ih naslikati detaljno kako je planirao. Ima vizije propalog projekta. Shvaća da nešto nedostaje. Eksperimentira sa iznimno kompleksnim sustavom leća i ogledala ali ništa ne pomaže. A onda u bljesku inspiracije dolazi do ingenioznog rješenja!
Nadam se da je dovoljno da vas ponuka na gledanje ovog dokumentarca.
U završnici će Tim, nakon niza prepreka, 1,825 dana od početka projekta zgotoviti sliku.
Njegova volja i odlučnost da uspije u naumu nevjerojatna je, a rezultat fantastičan. Pokazuje kako čovjek tehničkog uma, britke inteligencije, bez dana likovne naobrazbe, treninga i talenta može uspješno reproducirati Vermeerovu sliku.
Lijevo Vermeer/ desno Timov Vermeer
"To svatko može uraditi."
I tako, sasvim neočekivano, Timovim upornošću moja davnašnja kao usputno i omalovažujuće izrečena primjedba glede Mona Lise sjevera neočekivano dobiva na težini. Ali Vermeeru i dalje priznajem kako je imao istančan osjećaj za ton. U ostalom, on je želio biti slikarom, učio je slikanje kod lokalnog slikara. Nije bio potpuni amater, kao Tim.
Ovaj nas dokumentarac u stvari podsjeća na to koliko su istinski – originalni i autentični, od Boga nadahnuti – umjetnici ipak rijetki. Vječna im slava i hvala na tom.
Post je objavljen 18.06.2024. u 13:39 sati.