Djeca se rađaju noću.
Pod okriljem tame.
Kako zlo ne bi vidjelo njihov dolazak,
i krenulo za sitnim stopalima naplatiti danak.
Kako bi se sunce iznenadilo kad se zorom pojavi
pa ugleda čupu mrke kestenjaste kose
i prčast nosić,
zakukuljen u zavežljaj bijele tkanine.
Tako bi rekao pjesnik.
Stvarnost je drugačija.
U stvarnosti imaš dogovoren inducirani porod u subotu,
zbog kolestaze,
ali već u srijedu počnu trudovi,
i tlak podivlja,
pa ti uzmu urin
iz žile izvade krv,
stave na ctg,
gurnu dva prsta u tvoju intimu
uguraju cijev u čmar i napune ti crijeva toplom vodom,
stave kanilu,
ubrizgaju antibiotik,
probuše vodenjak,
ubrizgaju drip,
ubrizgaju neš protiv bolova,
al kao da i nisu,
jer trudovi dolaze naglo,
traju po dvije minute u komadu,
sa jedva minutom odmora između,
tijelo ti se rapada
grči
trese
do granica pojmljivosti.
A onda oslobođenje,
ljubičasti vanzemaljac zaplače.
I sretna si,
iako ništa nije gotovo.
Još treba roditi posteljicu,
a onda šivanje međice na živo.
I sretna si,
jer ništa od toga više nije važno,
jer ona ima oblik noktiju kao ti
i hvata tvoju sisu dok ležiš vruća i krvava na stolu.
Djeca se rađaju noću.
Iz majčine krvi,
na valovima boli,
danak je plaćen.
I tako počinje zatvorski život,
dobijete broj,
krevet,
tri obroka,
i tisuću otvaranja vrata sobe dnevno.
Čistačica kreće prije 6h,
pa mjerenje tlaka,
pa dvije vizite prijepodne,
kuharice upadaju 6 puta dnevno,
pa dvije vizite navečer,
pa dijeljenje lijekova dva puta dnevno,
pa uzimanje djeteta za jutarnju njegu,
pa večernju njegu,
vraćanje djeteta,
večernje mjerenje tlaka,
dijeljenje jogurta,
...
Dobiš fobiju od otvaranja vrata,
svaki put lagani srčani,
a pokušaji spavanja nemoguća misija,
osobito u kombinaciji konstantno goruće rasvjete.
Tu na scenu stupaju žutica i nabrekle grudi.
Treći dan,
malu odnose na sunčanje,
a moje grudi vruće,
ko kamen tvrde,
bolne,
a djeteta nema da mi olakša.
Pa masiraj,
pa izdajaj,
kroz bol,
paniku
i suze,
al ne mogu ja svojim rukama što gladno dijete može jezikom i nepcem.
Ali mala je po 4-5 sati na terapiji.
Savjetuju mi kupus,
i kupus stiže.
Stavljam obloge od listova,
hlade me,
ublažuju vručinu,
i venu na mojoj koži.
Masiraj,
izdajaj,
stavljaj nove.
Sati agonije.
Malo po malo,
sve popušta,
mala i ja pronalazimo ritam.
I tako je kupus spasio moje dojke.
Djeca se rađaju noću,
jer zora stiže,
dan se budi.
Post je objavljen 15.11.2023. u 17:59 sati.