Od poplave te autobiografske literature već mi se pomalo bljuje. Sve je to daleko od žanra poštene riječi. Ti današnji samorazgolivači od kojih prednjače francuzi (što ne čudi jer francuzi imaju dugu tradiciju ispovjedne proze), većinom su budalasti egzibicionisti i nemušti prepričavati događaja. Samoobuzetost, to intenzivno bavljenje samim sobom, ta popularnost besramnog javnog ispovijedanja direktan je izraz vrhunca vladavine vulgarnog sekularnog materijalizma.
No u svim tim javnim ispovijedima ipak redovito manjka, kako bi rekao Fromm etika bitka,
kinička perezija, spremnost da se o istini govori istinito, pošteno i sveobuhvatno.
Javnost, dakako, voli razgolivače i katkad im za to uruči Nobelovu nagradu.
Javnost voli samookrivače jer tako zadovoljava svoje voajerske sklonosti pri čemu se a) osjeća moralnijom (tj. boljom) od autora ili b) jer na taj način proživljava neki hrabriji (drskiji) život.
No buržoazija je oduvijek posredno, iz sigurne daljine, doživljavala svijet. Zato je joj je potrebna „umjetnost“, nadasve literatura i film.
Buržoazija će vrhunac svog postojanja u simulakrumu okruniti uspostavom Metaverzuma u kojem će građanin napokon postati apsolutni vladar svoje sudbine.
(…)
Studenske joj godine više nisu predmet nostalgične žudnje. Vidi ih kao doba vlastitog intelektualnog pogospođivanja, raskola sa svijetom iz kojeg je potekla. Nekoć romantično sjećanje sada postaje kritičko. Često se prisjeća prizora djetinjstva, kako je majka na nju vikala poslije ćeš nam pljunuti u lice, kako su momci kružili na vespama poslije mise i sebe s kovrčavom trajnom kao na fotografiji u internatskom vrtu, kako je rasprostrla zadaće na stolu prekrivenu masnim voštanim platnom za kojim joj ostac „užina“ – sjeća se i riječi, poput zaboravljena jezika – pa što je čitala, Ispovijedi i ljubiće M. Delly, Marianoovih pjesama, kako je visoko kotirala u školi i nisko u društvu – što se na fotografijama ne vidi – svega što je potisnula kao sramno, a sada to vrijedi ponovo izvući na vidjelo, rasprostrti na svijetlu inteligencije. Kako je uspomene oslobađaju tereta poniženja, budućnost se ponovo pretvara u polje djelovanja. Borba za pravo žene na pobačaj i protiv društvene nepravde za nju je isto što i nastojanje da shvati kako je sama postala ova današnja žena.
Razgolićena žena predamnom ipak mi ne govori o sebi više od žene pod burkom. Doduše, ona se vrlo lijepo izražava o miljeu iz kojeg potiče, ona otvoreno govori o svom intelektualnom staležu, o svom nasljeđu, o svojoj pobuni, o feminizmu... Ali ja o njoj i dalje znam koliko i o ženi
pod burkom – da pripada Islamu, tj. Zapadu. I ja se i dalje ne mogu opredijeliti između njih dvije. Ja i dalje – da posve trivijaliziram stvar – ne znam koju da uzmem za ženu.
" U ostalom to omogućuje lijenom (površnom) piscu našeg doba, da se prepusti nekoj vrsti neskromnog samootkrivanja koje u konačnici više skriva nego otkriva."
Izvaljen na bračnom krevetu gledao sam moju malu francuskinju kako gola pleše u toj bečkoj sobi. Pokreti su joj bili elegantni. Vidjelo se da je nekoć je išla u plesnu školu. Ne sjećam se točno kako sam to točno sročio, no sjećam se njenog odgovora:
„Da, istina je, ja često pokažem dupe da prikrijem svoje pravo ja.“
(…)
Načitao sam tih autobiografija: Romy Schneider, Wagner, Anais Nin, Furlan, obiteljski dnevnik Schumanovih, Hedy Lamaar, Lauren Bacall, Maryann Burk Carver, Tess Galagher, Cynthia Lennon, Ernaux, Begbeder, Emmanuel Carrere, Muhamed Ali, Chelini, Keith Richards, Guibert Hervé, Vanessa Springora, George Sand, Pierre Charras, Virginie Despentes itd.
Nažalost, većina te više memoarske no autobiografske proze ostaje tek na površini događajnosti. Lišena kompleksnijih spoznaja, osviještenih psihodinamičkih procesa, razumijevanja socijalne i psihosocijalne klime, osjećaja ona tek svjedoči o tome gdje je tko bio, što je tko radio, što je tko rekao, tko je s kim spavao i sl.
Muving. Mnoštvo zbivanja. Spektakl u društvu obilja.
„Na kraju krajeva, iluzija vanjske životnosti još uvijek ne svjedoči o tome da je autor istražio dubinu života."
Manjkala je tu želja, ali i kapacitet da se stvari shvate duboko, slojevito i sveobuhvatno, da se prikaže čitav čovjek, cijelo biće a ne samo gologuzi pavijan koji paradira kroz The hall of Mirrors.
"… osobina suvremenog čovjeka kojeg možemo definirati kao duhovno impotentnog.“
Vulgarni sekularni materijalizam zazire od metafizike pa tako i bilo kakvog vida duhovnosti. Za nje ga je svijet prilično jednostavan. Prema stvarima koje pak ne može objasniti on pristupa ignorantski, na način da ih gurne pod tepih i pravi se da ne postoje: double-slit experiment ili spooky action at a distance (quantum entanglement), kazimirov efekt, crnu materiju, turbulenciju itd.
Post je objavljen 28.08.2023. u 09:30 sati.