Vjerujem da ste upoznati s onim uobičajenim scenarijem kad netko vreba žrtvu, hoda polako, odmjerenim i čvrstim korakom, a žrtva bježi, trči, vrluda..., ali biva ulovljena.
Tako je i s prošlošću.
Bježiš od nje,
skrivaš joj se,
okrećeš joj leđa...
ali nema te brzine koja te joj može oteti.
Prije ili poslije -
sustigne te.
Prvo što napravi je da svojim hladnim,
crnim, ljepljivim, katranskim prstima
obuhvati tvoje srce.
Znači, napada iznutra i širi se,
poput virusa.
Zbog toga i ne znamo koga što proganja,
jer se često na prvu takva zaraza prošlošću
ne uočava.
Iako je kal prošlosti sličan
kalu živog blata, otimaš se,
a znaš da ne smiješ.
Sve dok te cijelog ne proguta
i ne uštrca crnilo kroz sve pore tvog bića.
A, tada, tek tada, se ono srce - umrtvi.
Kuc...kuc.....kuc........kuc...........kuc..............
Ako je drugo srce u blizini, osjetit će umrtvljenost,
a umrtvljeno i mrtvo srce nisu isto.
Prva se pomoć pri zarazi prošlošću pruža osluškivanjem i zagrljajem, uz oprez,
jer prošlost je zarazna.
Nju se ne popravlja, nju se liječi.