U našem susjedstvu tragedija, užas koji je moguć svuda, nažalost.
Da li dijete iz "elitne" škole, s dobrim ocjenama, navodno zlostavljan
od vršnjaka, iz "ugledne" obitelji, što god značio ugled, mora krenuti
na tako stravičan način na svoje vršnjake i profesore? Ugledan otac
ne uči svoje dijete rukovanju oružjem, ima puno načina kako dijete
usmjeravati, kako diskretno istražiti razloge zlostavljanja i kako se
istomu oduprijeti. Dijeljenje lekcija nije mi poslanje, ali gledajući djecu
i mlade ljude koji ne ispuštaju mobitele iz ruku, koji od najsitnije dobi
su u igricama koje su najčešće nasilne, čemu se možemo nadati.
Zar odgoj djece ne bi trebao biti ispred prestižnih karijera, zar se
izgubio kontakt roditelj- dijete..., puno je pitanja, ne ponovilo se nigdje
i nikad više.
Medicinske sestre su izišle na ulice, vjerujem s razlogom. Najčešće
nije razlogom samo plaća, ima to puno dublju pozadinu. Tko god je
boravio po bolnicama jako dobro zna što medicinske sestre znače,
bez njih bolnice sigurno ne mogu egzistirati, zašto onda moraju na
ulice da bi ostvarile svoja elementarna prava?
Najavljuju se i prosvjedi umirovljenika, opet s razlogom. Znamo koliko
posto od prosjeka plaće iznosi mirovina, koliko ima minimalnih mirovina,
s kojima nije moguće preživjeti. Reći će mnogi, umirovljenici ne moraju
ni živjeti kad već ne mogu zarađivati za život. Vidim da su se podigle i
cijene domova za starije, pa tko voli nek' izvoli.
Gdje je nestalo 5% uplata u II mirovinski stup? Srušio se stup što li, nema
odgovora. Govori se o smanjenju doprinosa za mirovinsko, što za posljedicu
ima povećanje poreza na dohodak. Čak da i ne dođe do povećanja poreza,
smanjenje doprinosa je automatski siromašniji mirovinski fond što unaprijed
daje "nadu" budućim umirovljenicima. Luda kuća, prosvijetlite me, ne vidim
svjetlo na kraju ove mirovinske trakavice.
Zgrada u Zagrebu se urušila, kod obnove, srećom bez ljudskih žrtava. Slušam
jednog od voditelja projekta obnove koji kaže da je sve rađeno po propisima
i uputama struke. To me podsjetilo na dva lokalna majstora zidara (baš majstori),
Stavljali su deku na jednoj kući i kad je trebalo ići dalje s gradnjom, taraca je pala,
bez najave. Oni zgranuti šire ruke i jedan drugom kaže: "znam da znaš i znaš da znam
ali taraca je pala". Nadam se da u ovom slučaju kod obnove potresom oštećenih
objekata neće više biti takvih slučajeva. Kao što se iskreno nadam da neće više biti
ovih užasa koji se ničim ne mogu mjeriti, da neće biti potrebe za prosvjedima da bi
se ostvarila prava, da ćemo konačno pronaći neki normalan put i normalne osobe
od volje i znanja koji će taj isti put prokrčiti. Govorio je moj ćaća: " nadaj se ti nadaj,
puno ih je otišlo na oni svit nadajuć se".
Post je objavljen 03.05.2023. u 19:38 sati.