Marketing
Bilješka, rujan 2021.
… po povratku s putovanja ponoćni dokumentarac o Jacques Mayolu, roniocu, čovjeku što je napisao Homo Delphinus, the Dolphin Within Man i koji je svojim životom inspirirao Luc Bessona za film Big Blue.
Voljeli smo taj film kao i odličan soundtrack Erica Serra. Na neke od nas je film toliko utjecao da zbog njega nisu više među živima. Sagorjeli su u želji da zarone što dublje. Među njima i moj dragi kolega, životoljubac I.Č. Je li na Gorana Čolaka, hrvatskog rekordera u ronjenju na dah, također utjecao taj film? On je znatno mlađi od nas…
Mayol je skončao duboko usamljen, tvrde svjedoci vremena na kraju dokumentarca. Pateći od depresije, u dobi od 74 godine, posegnuo je za brodskim konopcem i objesio se u svojoj vili na Elbi, Italija.
Nema sumnje, živimo u nesretno doba, previše smo odvojeni od ljudi, od prirode, svijeta. Danas je jasno: individualizam je žešća podvala! Atomizirano društvo je društvo ranjivih jedinki. Građanin, u suštini sitna buržoazija što koketira s idejom ljevice, samodopadni je blesan. Blesan koji plaća sve. I koji skupo plaća sve. Konfučije je preporučivao: suradnja, a ne kompeticija.
Sve što se upravo događa, sve te Covid majmunarije i poplava AI-a u svakodnevnom životu (mokri snovi transhumanista) u neku ruku doista jest biblijska borba dobra i zla, borba za bogom dano ljudsko biće...
Tonem u san. Gasim se. To je ujedno i posljednja svjesna pomisao danas.
Sutradan ću dobiti informaciju da se moj negdašnji susjed na Trešnjevci, g. Bakarić, poput spomenutog Mayola, objesio u svojoj radioni na selu kamo se sklonio u vrijeme najžešće Covid histerije.
Zanimljivo je to što sam prije neki dan, obuzet strašnim nemirom, nešto prije svanuća izišao na ulicu. Krenuo sam nasumice hodati, vjetrio sam misli, umarao tijelo. Nakon sat vremena zatekao sam se u starom kvartu.
Ulice su bile puste.
Ipak, netko mi je išao u susret.
Osoba je hodala je poletno, gipko.
Pa to je žena g. Bakarića, shvatio sam nakon skraćene udaljenosti. Šetala je maltezera, tu slatku glupu dlakavu pahuljicu. Na licu je imala zadovoljan izraz. S određenom zavodljivošću mrdala je kukovima, kao da se opet nudi, kao da je opet u opticaju.
Mimoišli smo se. Nisam je pozdravio, niti je ona pozdravila mene. Pravili smo se da se ne poznamo.
No sada, kada posjedujem informaciju više, bjelodano je otkud joj na licu taj zadovoljan, pače vrlo-zadovoljan izraz lica. Riješila se bezličnog smetala. Iz Biograda na moru. Bakarić od Mare mali. Bakarić, bakrene puti, preplanuo … - ode.
Tri sata kasnije nakon što sam zaprimio i svario informaciju o samoubojstvu mog bivšeg susjeda sjeo sam na osunčan balkon i otvorio Uzrok Thomasa Bernaharda.
"U saveznoj zemlji Salzburg dvije tisuće ljudi godišnje pokušava si oduzeti život, a deset posto pokušaja samoubojstva završava smrtno. Time Salzburg drži rekord u Austriji, koja uz Mađarsku i Švedsku bilježi najvišu stopu samoubojstava." bila je prva rečenica u knjizi.
Samoubojstva na sve strane.
Odvojenost.
Strašna odvojenost od ljudi i istinskog postojanja koju ne može prevladati nikakav novac.
Post je objavljen 01.03.2023. u 13:44 sati.