Čekić nema drugi izbor osim da u svemu vidi čavao, pri tome ga ne ometa ideja da nešto može biti zid ili glava.
Unatoč tome što čovjek ima izbora, često je njegov izbor biti čekić u duši, pa ga u tom stavu, ili stanju svijesti, ne ometa ni zid ni glava.
Najjednostavniji primjer sindroma čekića vidimo u političkom stavu malog čovjeka, koji je u bivšoj jugi bezrezervno podržavao partiju, a danas obje partije i SDP i HDZ.
Sindrom čekića se stječe gledajući državnu televiziju i privatne televizije koji su joj priljepak konkurencija.
Kad mali čovjek bude instruiran na tv-u, on te spoznaje širi uz odobravanje okolice, i toga čini sretnim.
Dati ću vam jedan primjer: kad freš kaže “hop”, blogi ga odmah stavi na listu Top. Jer blogi mora slijediti politiku redakcije gdje vrši praksu (a možda je na blogu po kazni pa prima čak i neku naknadu).
Kod tih stvari mali čovjek ne može pogriješiti. Za ono što bi u bivšoj jugi dobio stan, danas dobije blog za taj dan.
Čekić je zgodna sprava, za zidara, tesara i kovača. Ali nije baš visoka tehnologija, kod čekića postoji samo jedan argument, udri! Udri! I udri (prepoznajete li freša?)
Post je objavljen 27.02.2023. u 09:31 sati.