Upisala sam autoškolu.Prvi sam put probala prije deset godina ali tada nisam bila spremna da sjednem u auto kao vozač.Par mjeseci prije nego sam krenula u autoškolu prvi put doživjela,preživjela sam prometnu nesreću u kojoj smo trebali oboje biti mrtvi,bar stručnjaci tako kažu,a i auto je bio neprepoznatljiv.Zaletili smo se sa cca 90km/h u zid bez kočenja jer je vozač(bivši muž) spavao.Njega je spasio volan,malo je nagnječio prsni koš i rasjeko usnicu,kako to obično i biva,spase se ljudi koji to možda ne zaslužuju.Ja sam sa suvozačevog mjestu logično poletila naprijed,razbila šoferšajbu glavom(srećom pa mi glava nije toliko tvrda,pa nisam prošla do haube),slomila sam ruku i nogu.Bila sam u šoku par sati i nedostaje mi to u mom sjećanju.Nakon oporavka(fizičkog) upisala sam autoškolu,ali nisam mogla se nosit s traumom i jednostavno sam odustala.
Sada,10 godina nakon toga,odlučila sam pokušati ponovno.I dalje me panika hvata ali sigurna sam u sebe ovaj put.Vjerujem da ja to mogu,a ako novac ne uložim sada u to,neću možda idućih 10 godina,a vozačka je prijeka potreba ne luksuz za mene i moju obitelj.
Jedini problem je taj što se zbog straha opterećujem s milion pitanja,kako se vozi,kada se mjenjaju brzine,hoću li ja ikad to naučit,itd.
S druge strane toliko sam uzbuđena i jedva čekam,bojim se da će se namjerno to sve odužit jer će moja podsvijest biti jača.Spriječit će me da vidim svoj cilj pred očima,vidjet ću samo potencijalnu opasnost.
Post je objavljen 11.02.2023. u 12:49 sati.