subota, 11.02.2023.

Autoškola

Upisala sam autoškolu.Prvi sam put probala prije deset godina ali tada nisam bila spremna da sjednem u auto kao vozač.Par mjeseci prije nego sam krenula u autoškolu prvi put doživjela,preživjela sam prometnu nesreću u kojoj smo trebali oboje biti mrtvi,bar stručnjaci tako kažu,a i auto je bio neprepoznatljiv.Zaletili smo se sa cca 90km/h u zid bez kočenja jer je vozač(bivši muž) spavao.Njega je spasio volan,malo je nagnječio prsni koš i rasjeko usnicu,kako to obično i biva,spase se ljudi koji to možda ne zaslužuju.Ja sam sa suvozačevog mjestu logično poletila naprijed,razbila šoferšajbu glavom(srećom pa mi glava nije toliko tvrda,pa nisam prošla do haube),slomila sam ruku i nogu.Bila sam u šoku par sati i nedostaje mi to u mom sjećanju.Nakon oporavka(fizičkog) upisala sam autoškolu,ali nisam mogla se nosit s traumom i jednostavno sam odustala.
Sada,10 godina nakon toga,odlučila sam pokušati ponovno.I dalje me panika hvata ali sigurna sam u sebe ovaj put.Vjerujem da ja to mogu,a ako novac ne uložim sada u to,neću možda idućih 10 godina,a vozačka je prijeka potreba ne luksuz za mene i moju obitelj.
Jedini problem je taj što se zbog straha opterećujem s milion pitanja,kako se vozi,kada se mjenjaju brzine,hoću li ja ikad to naučit,itd.
S druge strane toliko sam uzbuđena i jedva čekam,bojim se da će se namjerno to sve odužit jer će moja podsvijest biti jača.Spriječit će me da vidim svoj cilj pred očima,vidjet ću samo potencijalnu opasnost.

- 12:49 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

UPOZORENJE

PAŽNJA!!!!!
Ovdje pišem o svim vrstama nasilja,ako se ne osjećaš ugodno dok čitaš o tome,molim te nemoj čitati ovaj blog.

Opis

Ovo je isključivo u svrhu vlastite svojevrsne terapije.Došlo vrijeme da napokon napišem istinu,pa makar to možda bila "samo" moja istina.Ovo nije napisano kako bih ja sebe opravdala,kako bi možda ja ispala bolja/lošija osoba.Ovo je isključivo moje svjedočanstvo,moji osjećaji i moje sjećanje/misli.Ne tražim suosjećanje,pa čak niti ikakav komentar ili sud.