Pregled posta

Cestnikova Petoviona

"Sonce Petovione" Branka Cestnika nije ni po piscu ni po izdavaču nešto što bi ja trebao čitati, a još manje par godina čekati i tražiti dok ne dobijem u ruke...i onda s takvim guštom pročitati. Izdavač je Mohorjeva družba, dakle ekvivalent naše Kršćanske sadašnjosti, a pisac je i sam svećenik. Dupli faul, Apage Satanas!

Kako sam uopće došao na tu grešnu misao uzeti u ruke nešto takvog? Lijepo, kad želim doznati ko kome krade kokoši i gdje kenja neka inkarnacija Jorasove kobile dok se svijet naokolo raspada, treniram svojo slovenščino na čitanju "Dela" online. Tamo sam pročitao intervju s Cestnikom pred par godina, i svidjelo mi se kako je odgovarao. Kad ima glavu na ramenu, a ne huli po zdrav um, čak i popa vrijedi poslušati. A ovog posebno, čini se.

Članak je bio povodom slovenske književne nagrade za njegov roman prvijenac o Ptuju. Pisac je iz Hajdine, pored Ptuja. I piše o dolasku kršćanstva u Ptuj. Ne zvuči baš obećavajuće, znam, i mislim da je morao stvarno neki misionarski šarm imati u tom intervjuu da me tako motivira. Knjigu sam tražio u Celju pred godinu dana ali više nisu imali, a kad sam ovo ljeto sišao s Alpi , mogli ste ju, ako ste slučajno prolazili Ljubljanom, vidjeti kako ponosno stoji uz pivo i solo tipa koji izgleda kao da je upravo sišao s brda i smije se ko blento blentavi, sav sretan ko da je dobio na lutriji:

U 500-tinjak stranica teksta naučio sam od Cestnika više o Rimskom Carstvu nego sam u svoje pola stoljeća uspio iz škola i usputnih knjiga...oživio mi je mjesta koja donekle znam, prikazao mi kako su izgledala pred dvije tisuće godina. Gibbon je pisao o velikim, povijesnim stvarima, ovdje upravo suprotan smjer, mikro-svijet Rima. Hajdina mi je uvijek pri prolazu bila samo veliko polje i selo čudnog imena, Šikole stanica lokalnog vlaka smiješnog imena, nisam uopće razmišljao o tome kakva je provalija bila iza Danuvijskog Limesa kojim se danas stalno gibam. Ptuj sam vidio samo kao baroknu tvrđavu, a nikako kao ono što jest, mjesto sudara svjetova. Nisam ni znao da je Petrijanec ili tamo negdje bila Aqua Viva. Previše se reklamira Aqua Iasae, a zanimljivo da ih on uopće ne spominje, njega više zanima linija uz Dravu prema Singidunumu, glavna prometnica Istok-Zapad. Piše jednostavnu priču, isprepliće sudbine tri lika, crnog roba, legionara i grčkog trgovca i kroz njihove živote i sjećanja nam vrlo plastično predstavlja svijet oko njih. Bez patetike i pretjerane povijesne učenosti, više ubacuje ono što znamo o Rimu na tim terenima usput, ugrađuje u priču. Posebno mi se sviđa da ne prolazi paganstvom kao da ga nema, nego je upravo kršćanstvo stavio u podređeni položaj, kakav je imalo nakon Trajana. Sviđa mi se i kako je predstavio rano kršćanstvo, kao zajednicu koja se, malobrojna, povezuje od osobe do osobe i podržava. Koliko različito od današnjeg religioznog i moralnog lopovluka njihove hijerarhije!

Nadam se da će knjiga biti prevedena na hrvatski, za one kojima treba prijevod, a kome ne treba, toplo preporučam! I ova dama sa zida u hotelu Grande u Celju isto preporuča, da ostanem u svom "bogohulnom" tonu s početka:

Post je objavljen 01.11.2022. u 23:49 sati.