"U ovom našem užurbanom, opojnom životu zastrašujuće je malo trenutaka
kada duša postaje svjesna sebe same, kada se život čula i život duha
povlači, a duša raskriljena stoji pred zrcalom sjećanja i savjesti.
To se zbiva, možda, kada doživimo veliku bol, možda uz majčin odar,
uz bolesničku postelju možda, ili na kraju dužega usamljenog
putovanja u prvim satima povratka, no uvijek je praćeno smetnjama i
sjetama. U tom je vrijednost probdjevenih noći. Samo se tada bez
silnih vanjskih potresa duša može izraziti, bilo kroz čuđenje ili
strah, osudu ili tugu. Duševni život koji vodimo tijekom dana nikada
nije toliko čist; naša čula u njem snažno sudjeluju, razum se nameće
pridodajući osjećajima i trunku glasa osude, finu. draž usporedbe i
finu, razornu draž šale. No duša utonula u snohvaticu ne opire se, pa
u toj ovisnosti i potlačenosti koje traju danima i mjesecima, proživi
pola života sve dok ne kucne njezin čas i u jednoj tjeskobnoj,
besanoj noći ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga
samovoljnoga života iznenadi ili užasne. Dobro nam je s vremena na
vrijeme primijetiti da naš život nije samo oblik, da u sebi nosimo
moć otpornu na sve vanjske utjecaje i nepotkupljivu, da u nama
progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko doista nešto jest i
posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima i iz
takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda.
Htio bih reći pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to možda
suvišno, jer vjerojatno svi koji od nje pate dobro znaju što želim
reći. No, možda će ipak rado pročitati napisano ono što im je
poznato, a što inače nije predmetom razgovora. Pritom mislim na
unutarnji odgoj koji se stječe nespavanjem. Svaka bolest i nužnost
čekanja učitelj je kojeg treba pravilno shvatiti. No škola svih
živčanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je puno propatio", kaže
se za ljude koji u pokretima i govoru očituju neobičnu mjeru
suzdržane profinjenosti i nježne obazrivosti. Ovladavanju vlastitim
tijelom i mislima ne uči nas nijedna škola tako dobro kao škola
nesanice. Nježno doticati i obazrivo postupati može samo netko komu
je i samome potreban nježan dodir. S blagošću promatrati i stvari s
ljubavlju ocjenjivati, sagledavati duševne razloge i sve ljudske
slabosti dobrohotno razumjeti može samo onaj koji je često u
neumoljivoj tišini samotnih sati bio izručen na milost i nemilost
vlastitim nesputanim mislima. U životu nije teško prepoznati ljude
koji su mnoge noći preležali budna oka.
Htio bih navesti još i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako
zaslužuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica
je škola strahopoštovanja - strahopoštovanja sviju stvari, onoga
strahopoštovanja koje i najskromniji život može poškropiti mirisom
trajno uzvišena raspoloženja, onog istog strahopoštovanja koje je
prvi i najvažniji uvjet pjesničke i umjetničke veličine.
Zamislimo besana čovjeka dok leži u postelji. Sati teku tiho i užasno
sporo, između dvaju otkucaja sata zjapi široka, crna provalija
nepodnošljiva beskraja. - Koliko smo često čuli trčkaranje miša,
kotrljanje kola, kucanje sata, žubor zdenca, huk vjetra, škripu
namještaja! Čujemo ih ne mareći za njih. No sada se u toj samoći i
grobnoj tišini čeznutljivo hvatamo za svaki dašak života koji nas
okrzne. Kola u prolazu živahno nas zaposle, procjenjujemo im težinu i
model, umor ili snagu konja, pokušavamo pogoditi kojom se ulicom
kreću i kamo će skrenuti. Ili pak vodoskok! Slušamo ga zahvalno kao
nježnu glazbu, kao što bolesnik sluša riječi prijatelja koji mu
dolazi u posjet unoseći u njegovu samoću miris zdravlja i dašak
vanjskoga života. Slušamo pad vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim
blaže i neujednačeno otje-canje. U neprestanom šumu nastojimo čuti
neki ritam, tiho pjevušimo u taktu glazbe, a zatim zašutimo slušajući
ga kako sam nastavlja svoj poj. Sanjareći, u mislima pratimo vodu što
otječe kao potok i rijeka natrag u more i kolijevku vječnoga
postanka, htijenja i obnove. Tu počinje tkivo duše, polovičnih misli,
naš se život pred nama prostire, odnosi i zakoni najednom bivaju
jasni u doživljaju koji nam se dosad činio nerazjašnjenim i zbrkanim.
Taj put od osluškivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega
zbivanja te strahopoštovanja pred skrivenom zadnjom tajnom života
nećemo prijeći nikada tako strpljivo, pažljivo i ozbiljno kao u tim
noćnim satima.
Na taj su način, zasigurno, već svi besani ljudi svoju nevolju
pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji želim strpljenje i, ako je
moguće, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a navlastito onima
vitalnima što se hvastaju zdravljem, želim gdjekad pokoju besanu noć
u kojoj će šutke morati zastati pred prijekornom pojavom vlastita
unutrašnjeg života." Hermann Hesse
(1905.)
Post je objavljen 26.09.2022. u 14:43 sati.