Marketing
Varaždin - Drugi dio
Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.
Slijedeće je što sam snimio je glazbena škola u Varaždinu i biciklistička staza na cesti ispred nje.
Osim većih zgrada kružeći po gradu uočio sam da ima dosta manjih, a lijepih građevina. Ovo manjih treba shvatiti uvjetno, jer se radi zapravo o raskošnim vilama. Jedna od njih je Dvor Ratimir.
Na zgradu željezničkog kolodvora nisam slučajno naišao. Pretpostavljao sam, s pravom, da grad s ovako bogatom starom arhitekturom mora imati zanimljiv kolodvor. I bi tako!
Od strane grada kolodvor izgleda ovako…
…a od strane željeznice ovako
Sredinom 19. stoljeća Varaždin je bio uokviren željezničkim prugama sa sve četiri strane, ali je sam ostao bez ijedne veze koja bi ga željeznicom povezivala s ostatkom Hrvatske i sa svijetom. No, napori grada (udjelom dionica, besplatnom dodjelom zemljišta za kolodvor i trasu kroz Varaždin, osiguranjem opeke za gradnju) urodili su plodom i gradnja pruge Čakovec-Varaždin – Zaprešić-Zagreb započela je 1895.godine. Zgradu željezničkog kolodvora projektirao je arhitekt Valent Morandini. On je staroj prizemnoj historicističkoj zgradi iz 1886. godine dogradio 1908. dva bočna jednokatna rizalita monumentalnih dimenzija sa secesijskim stilskim oznakama, karakterističnim za njegov autorski opus. (izvor: tourism-varazdin.hr/povijesna-jezgra)
Prije nego sam došao do mjesta gdje ću provesti večerašnju noć prošao sam pored studentskog restorana i studentskog doma.
Zujajući internetom par dana ranije u potrazi za prenoćištem odabrao sam Bike-and-Bad instituciju. Razmišljam, ja sam biciklist, biciklom sam došao u grad koji ima dosta biciklističkih staza, dakle grad je bike-fiendly, pa neka sve bude u bike-štihu.
Malo mi je zbunilo što mi je domaćin, kojeg sam nazvao kad sam došao na središnji gradski trg, rekao da je u gužvi (!?) te me ne može dočekati, no karticu koja otvara vrata prenoćišta i moje sobe ostavio je iza saksije sa cvijećem ispred ulaza (!?).
I stvarno kad sam došao do ulaza iza navedene saksije me čekala magnetna kartica s mojim imenom.
Dakle, slijede snimci moga večerašnjeg svratišta.
Moja soba je bila gore desno, sa izlazom na balkon.
Soba je bila mala, jednokrevetna no uredna i čista. Na krevetu su me dočekali čisti ručnici. U sobi sam imao čak i televizor.
Televizor mi je dobro došao jer sam pogledao kraj dnevnika ponajviše radi vremenske prognoze. A ona me je uvjeravala da će vlažni talas do jutra proći naše krajeve te bi sutra trebalo biti suho, svježije i vjetrovitije. Dobro, zaključih, nije baš idealno, no bitno mi je da će biti bez kiše.
U sredini kuće bio je svojevrsni dnevni boravak. Pored udobnog dvosjeda tu je bila i kuhinja sa svim potrebnim suđem, hladnjakom i štednjakom. Eto, da sam znao kupio bih si vrećicu juha i sada s guštom srkao ju toplu. Uglavnom, ovo mi je škola za buduće ovakve vožnje.
Sanitarije su bile jedne, jedine, zajedničke, no bile su čiste i uredne.
Ovaj izvještaj o mjestu mog večerašnjeg noćenja završavam balkonom na koji sam izašao i snimio poglede s njega.
Namjerno sam legao ranije, prije pola 9, da smirim duh i odmorim tijelo. Danas sam prešao zanimljivih 94 km, od kojih su neki bili i teški. Sutra imama nešto manje kilometara i nešto manje uzbrdica, ali i današnji dan iza sebe.
Stoga sam sutradan prošao kroz usnuli Varaždin bez nakane za nekim dodatnim obilaskom grada. Ako bih nešto usput uočio zanimljivo, za trenutak sam zastao, snimio, te nastavio dalje. Grad je bio jednako pust kao i jučer kad sam došao u njega. Jedina razlika u odnosu na prošli dan je bilo obilje sunca koje je ovom gradu, mada još uvijek pustom, davalo posebnu notu simpatičnosti.
Iz grada sam izašao istom ulicom kojom sam i sinoć ušao. Tako sam prošao pored stadiona nogometnog kluba „Varteks“. Mada nisam neki nogometnu fan, ipak sam snimio ulaz u stadion. Zanimljiva mi je bila mala crkva koja se čudnim putovima Gospodnjim našla preko puta stadiona.
Na izlasku iz grada napustio sam cestu kojom sam jučer došao iz Novog Marofa i krenuo prema Varaždinskim toplicama. Prije uzbrdice prošao sam pored zanimljivih prizora, te ih snimivši ovdje i vama prikazujem.
Negdje pred usponom netko je došao na zanimljivu ideju kojom upozorava svekoliko pučanstvo da pravi manje smeća a više cvijeća.
Brdo ispred mene je Varaždinsko-Topličko gorje, koje sam i jučer prešao. No ovaj put je cesta više lokalnog karaktera i, čini mi se prijevoj na njoj je nešto više nadmorske visine.
Sama uzbrdica na svom početku izgleda ovako (pogled unazad)
Moram priznati da me ova uzbrdica dojmila više od očekivanja. Razlog tomu je umjereni, no dosta svježi vjetar u leđa, kao i okolni prizori.
Što se vjetra tiče, on je još najavljen u sinoćnoj vremenskoj prognozi i bio mi je neki garant da je kiša prošla i da je ispred mene suh dan.
A što se okolnih prizora tiče, bili su smjena šumaraka, livada i vinograda, sve nekako u smjesi s većim ili manjim strminama.
Na samom prijevoju naišao sam na, skoro bih mogao reći, pravu pravcatu rezidenciju s perivojem.
Nedaleko od te rezidencije bila je simpatična, mala kapelica, a iza nje i skromna vikendica. Bio je tu i crveni auto, a bolje da nije. Samo mi je kvario koncepciju.
Po izlasku iz sela nastala je nizbrdica kroz zelenilo. Neočekivano, pojavila se i tabla o mjestu u koje ulazim, mada od silnog zelenila nisam vidio ni m od mjesta.
Kad se zelenilo maknulo ugledao sam dolinu ispred sebe sa ogromnim kompleksom lječilišta u Varaždinskim toplicama. Iza lječilišta nadzirala se cesta kojom ću nastaviti ovo putovanje nakon što prođem kroz mjesto.
Grad(ić) je smješten na južnoj padini pa sam se pri spuštanju zaustavio samo jedanput radi snimanja stare zgrade, pretpostavljam neke vrst lječilišta, jer je preko puta nje bilo novije lječilište.
Iako mi je prvobitno bila nakana svratiti u grad(ić) to nisam učinio jer sam – promašio ulaz. Cesta kojom sam došao nastavila je vijugati popriličnom nizbrdicom, pa je sve bilo kasno kad sam shvatio da sam (već) na izlazu.
Dakle, od cijelih Varaždinskih Toplica snimio sam, pretpostavljam starije i novije lječilište.
Tek tren, trenutak samo, razmišljao sam da li se vratiti uzbrdicom u grad ili nastaviti dalje, da bih tren poslije riješio tu dilemu odlukom da idem dalje. Prije dosta godina bio sam ovdje kao učesnik nekakvog kolektivnog putovanja, pa ću se poslužiti kojim snimkom iz moje arhive.
Prema wikipediji najstariji tragovi Varaždinskih Toplica sežu do III. st. p.n.e. kada je na ovom području živjelo je ilirsko pleme Jasi, po čijem su imenu Rimljani kasnije ovo mjesto prozvali Aquae Iasae. Već za vrijeme Jasa naselje je zbog izvora termalne vode, izraslo u značajno zdravstveno, obredno, kulturno pa i gospodarsko središte Gornje Panonije. Najveći procvat naselje je doživjelo za Rimljana, od I.- IV.st. kada je to bio poznato liječilište Aquae Iasae. Naselje je potpuno propalo i opustošeno u IV. st. za vrijeme provale naroda.
Pa evo ostataka tih Rimskih toplica
Iako se na osnovu pogleda na dolinu prije ulaska u grad moglo zaključiti da, zbog okolnih brda, slijede uzbrdice, u stvarnosti nije tako. Zapravo cesta od Varaždinskih toplica pa do Novog Marofa prolazi dolinom rijeke Bednje, mada njenim uzvodnim tokom. Pri vožnji tom dolinom smjenjivala su mi se manja ili veća naselja.
Ime jednog od njih sam čak sam i snimio ponajviše pod dojmom okolnih brda sa mješavinom naselja i guste šume na njima.
Nakon kraće pauze i opskrbe tekućinom u nekoj maloj, ali meni posve zadovoljavajućoj trgovini ostavio sam ulaz u Novi Marof s desne strane, te krenuo uzbrdicom. Ovo „uzbrdicom“ znači na napuštam Bednju i njenu dolinu i krećem u osvajanje zadnjeg prijevoja na ovom putovanju. Ovaj sjeverni dio prijevoja je manje-više naseljen razbacanim kućama i išaran je smjenama proplanaka i šuma.
Da li zanimljivošću okoliša, ili možda zbog još uvijek jutarnje svježine (mada je bilo prošlo 11 sati), ne znam, uglavnom našao sam se na prijevoju prije očekivanog.
Prema nekoj karti koju sam našao na internetu, ovaj se prijevoj nalazi na 248 metara nadmorske visine. Dakle nije neka vrtoglava visina, no ipak izgleda kao pravi prijevoj.
A ako je prijevoj to znači da slijedi nešto najbolje, najljepše i najimpresivnije od svega pri vožnji biciklom, a to je vožnja nizbrdicom.
Nevjerojatno mi je bilo kako me, uz pomoć nekih dodatnih „sitnica“, spuštanje s ovog relativno niskog prijevoja može dojmiti u tolikom stupnju.
Prvo, cesta je bila široka, šiiiiroka, a promet nikakav, tako reći nula.
Drugo, nizbrdica je bila minimalna, taman tolika da klizim 25 do 30 km/sat bez okretanja pedala
Treće, cesta je vijugavo prolazila kroz šumu, šumu i jedino šumu.
Četvrto, zakašnjela jutarnja svježina zbog obilja šume oko mene je bila višestruko pojačana.
Dakle, sve ovo rečeno spojeno u Jedno znači veliki, ogromni i teško obuzdavajući užitak. Kao da sam na nekoj Rajskoj planeti gdje je bilo kakvo razmišljanje, nebitno i suvišno, i gdje se „samo“ trebam prepustiti dušom i tijelom guštanju uz nadu da će trajati barem sto godina.
To moje oduševljenje ovim Rajskim ambijentom na neki način je za mrvicu bilo povećano nailaskom na tablu na kojoj je pisalo Paka. Razlog tomu je činjenica da mjesto istog imena imam i u svome kraju i da je, isto kao i ovo ovdje, negdje „Bogu iza nogu“. No, za razliku od „moje“ Pake ova ovdje je bukvalno imala samo tri kuće. Barem sam ja toliko vidio.
Suprotno mojemu očekivanju da je onaj Rajski ambijent spuštanja nestao i otišao iz ovog svijeta u moje sjećanje, on se nakon ovih triju kuća ponovo pojavio. Mojoj sreći kraja nije bilo!
Oštro oko upornog promatrača na gornjem snimku će negdje u sredini njega uočiti nešto kao most, vijadukt. I bit će u pravu. To se ovom mom blagom spuštanju pridružila auto-cesta Varaždin-Zagreb te će dosta dugo u nastavku biti moj suputnik.
Svemu dođe kraj pa i ovom mojemu neočekivano Rajskom spuštanju. Ušao sam u široku dolinu i njome vozio prema jugu manje-više vodoravno ili tek s neznatnom nizbrdicom. Prvo veće mjesto u toj širokoj dolini bio je Breznički Hum.
Obzirom da je bila nedjelja i nešto prije podneva, zaključio sam da je na parkiralištu ispred lokalne crkve bilo dosta auto radi nedjeljne mise.
Kako je dolina bila dosta široka, više nije bio potrebe da se „moja“ cesta gužva s auto-cestom, pa je ova potonja skrenula lijevo prema svojoj ruti.
Nekih 5-6 km iza Brezničkog Huma došao sam u mjesto Komin gdje sam napravio podužu pauzu.
Iako je bilo „obično“ selo ipak se mjesto dičilo lijepom zgradom osnovne škole.
Odmarajući ispred osnovne škole malo sam analizirao situaciju ispred sebe. Ispred sebe nemam neke veće egzotike, a umor me, koji se počeo javljati i u tijelu i u duši, nekako uvjeravao da što brže i što bezbolnije završim ovo putovanje i stignem do tog Dugog Sela. Nadalje, promatrajući karte zaključih da me, ako nastavim ovom „glavnom„ cestom, čeka nekakva uzbrdica do Svetog Ivana Zeline.
Zato sam odabrao neku vrst obilaznice lokalnom, no ipak asfaltiranom cestom kojom sam izbjegao navedenu uzbrdicu ali i obilazak navedenog grada.
Nisam, dakle, saznao kako izgleda Sveti Ivan Zelina, ali sam kao kompenzaciju tog propusta, dobio opuštenu vožnju zanimljivog lokalnog okoliša.
Prvo, sama ta „lokalna“ cesta izgledala je ovako
U seoskoj idili ravničarskog kraja nekako je logično da se uklapaju i rode.
U skoro svakom selu uvijek se nađe barem jedan ekscentrik koji ne zna što će s viškom novaca pa se pokušava raznim egzotičnim građevinama prikazati kao „prvi u selu“. Kod nas, slučajnih polaznika koji ne poznamo pozadinu situacije u lokalnoj zajednici, ovakva zdanja uglavnom izazivaju zbunjenost i nevjericu gdje bi ih u svom mentalnom sklopu stavili, da li u grupu impresivnih zdanja vrijednih pažnje i poštovanja ili u grupu kiča pod podnaslovom „Svašta majka rodi!“
Inače, vožnja ovom lokalnom cestom bila je iznenađujuće ugodna i opuštajuća. Promet nikakav, a cesta vrluda lijevo-desno, ali i blago gore-dolje.
Zastao sam za trenutak na jednom mjestu da snimim Sveti Ivan Zelinu koji se nalazio preko puta doline na drugoj strani, s obećanjem danom samom sebi da ću navedeni grad obići u nekoj budućoj vožnji.
Prije nego sam se maknuo s ove lokalne ceste, koja mi se na kraju pokazala iznad svih (pozitivnih) očekivanja, snimio sam neku kuću napravljenu u retro stilu. Obilje parkiranih auta mi govori da je u toku neka fešta (ipak je nedjelja poslijepodne).
Prije dolaska do krajnje odrednice prošao sam kroz selo zanimljivog imena.
I konačno, Dugo Selo
Dobro sad, ovo „i konačno“ shvatite s rezervom. Nije mi sad tijelo „krepalo“ i duh ispunjen malodušnošću na minus beskonačno, no bilo mi je pomalo dosta vožnje. Napunio sam baterije posebnim doživljajima, vidio zanimljive krajolike. Sve to mi je zauzelo dosta memorije i trebalo je to srediti, analizirati i staviti „sve na svoje mjesto“.
A tu je još vožnja vlakom do Nove Gradiške, pa vožnja do Požege. Dakle, još nije sve gotovo.
Da je bolje biti sretan nego pametan uočio sam, ne po prvi put, kada sam došao do željezničkog kolodvora i saznao da za dvadesetak minuta imama vlak.
Uz točku na i ove dvodnevne vožnje prilažem podatak o danas prijeđenih 85 km i snimak smještaja bicikla u vlaku.
Post je objavljen 01.08.2022. u 18:49 sati.