Jučer sam prvo zapeka janjetinu krupnije rezanu na maslinovom ulju na tavi, da se zatvori sa svih strana, onda san uvalija meso u pekač, pa sam stavija slanutak, finochio, korabicu, ljubičasti luk, sušene rajčice, masline, češnjak, onako u komadu, karfiol, baby mrkvice, sol papar, pastu od sezama, chili, i onda sam to zalio goveđom juhom i stavio da se peče zatvoreno u pekaču 3-4 ure, sutra ću vam napisat kako je bilo.
Jučer je mom Duji bio imendan, kad se rodio šanse da doživi idući dan bile su jako upitne, niko se nije usudio dati bilo kakvu prognozu, ni kasnije, nakon četri velike operacije i nekoliko manjih zahvata, moždanog udara nekoliko oživljavanja, danas su prognoze jako dobre, liječnik koji ga je operirao, jedan od najboljih na svijetu, je prije zadnje operacije rekao da se bojao da nećemo ni dotle doći i tako ja sam se jučer, tri i pol godine, nakon što sam probdio noć kraj onog inkubatora moleći se samo da dočeka jutro, dok moji sinovi stignu, mogao isplakati, jer ovih tri i po godine to sebi nisam mogao dopustiti, jer da sam u bilo kojem trenutku pustio suzu, raspao bi se i nitko me nikad ne bi sastavio.
Zato ako ne želite da budem neugodan, nikad ali baš nikad nemojte sa mnom raspravljati o djeci rođenoj, nerođenoj, zdravoj, bolesnoj, i njihovom pravu na život.
Update:
Obzirom da mi se imputira da bi neki problem trebao dovesti sebi doma pa da onda mogu diskutirati o tome, evo malo crtica od doma
Nevista mi je jednom prigodom rekla, da bi volila da je znala za vrijeme trudnoće da mu fali pola srca, rekla je ja bi ga svakako rodila ali bi bila spremnija na sve to
U ove tri i po godine smo nekako na smjene imali napadaje panike, obično kad bi najgore prošlo, sin i nevista su to najbolje podnosili, oni su sve vrijeme bili pod adrenalinom
Mom Mlađem sinu je dijagnosticiran PTSP poslije druge operacije i tek nedavno je nakon skoro dvije godine počeo relativno normalno funkcionirati, iako još uvijek nakon one noći prije tri i po godine, kad sam ja bdio kraj inkubatora, a on vozio brata za Zagreb, dogodi mu se da povraća kad sjedne za volan.
Najteže je bilo za vrijeme operacija, strah da će mobitel zazvoniti prerano, je bio paralizirajući, naime u Austriji liječnik čim izađe iz operacione sale nazove rodbinu, ne znam kakva je praksa kod nas.
Za sve vrijeme, nitko nam nikada nije rekao kolike su šanse da će sve biti dobro, znali smo da su male, ali koliko male nismo znali, u stvari ja sam znao, meni je liječnik onu prvu noć rekao, da su šanse gotovo nikakve ali da se čuda događaju.
I da kako kaže ipsilonka, jako brzo ostanete sami, ljude opterećuju tuđe tuge, suosjećanje je vrlo kratkotrajna emocija, srećom mi smo imali jedni druge, pa smo si medusobno vidali rane, meni je bilo dovoljno saznanje da moja draga pazi na mene, onako diskretno dok je svu ljubav davala dječici.
U svemu tome najveći blagoslov je bio da smo dobili Juditu, ona nas je sve vraćala zdravom razumu, i tjerala da je volimo bez predaha, a onda smo tu ljubav i medusobno dijelili.
Na koncu sada kad su prognoze odlične, kad je najgore iza nas, kad se polako učimo živjeti bez straha, iako ćemo strepiti dok smo živi, mogu samo reći, vridilo je svake neisplakane suze.
Post je objavljen 09.05.2022. u 22:57 sati.