Jednom davno, jedna djevojčica imena Marica, živjela je u kući na osami. Kuća je bila srednje velike kvadrature i napravljena od kolača. Dugo je tražila takvu kuću i kad ju je konačno našla, platila je za nju duplo više od prošlog vlasnika. Znala je da se radi o dugoročnoj investiciji i nije dvojila ni sekunde da ju kupi.
I tako je ona tu kuću žvakala godinama. S vremenom su zidovi postajali sve tanji a ona sve nervoznija. U trenutku kad je oglodala sve kuhinjske elemente, nevoljko je shvatila da će morat učinit neku promjenu u životu. Za kupnju nove jestive kuće bilo je prekasno, pa se uputila po namirnice u grad.
Obukla je tenisice, uzela pwc vrećicu i zaputila se u špeceraj. Na ulazu u grad, srela je nekoliko ljudi. Lagano joj se zavrtilo. Da je živjela u naše vrijeme, testirali bi je na koronu, a ovako je produžila dalje u nadi da joj nije ništa. Pa je ušla u dućan. Tamo je bijesna gomila kupovala namirnice za Božić. Osvrnula se oko sebe i taman kad je pomislila da se vrati kući, Marici je zakrulilo u želudcu. Izbrojala je 10 sekundi unazad, udahnula par puta i uputila se prema odjelu s kruhom. Na brzaka je zgrabila 12 jače pečenih kroasana s marelicom, bacila novce prodavačici na blagajnu i izjurila van. Trčećim se korakom uputila kući.
Na putu nazad Marica je srela vješticu. Nije se toliko ni prepala jer se bojala isključivo ljudi. Vještica ju je pitala šta joj je, gdje toliko žuri, a Marica joj je odgovorila da bježi od ljudi, da ima osjećaj da ju promatraju i procjenjuju. Vještica, dobra kakva je, Marici je odlučila pružiti pomoć. Pa joj je rekla da se sa strahom mora suočiti. Onda je zamaknula čarobnim štapićem i vratila Maricu u onaj dućan.
Marica je u dućanu doživjela napad panike.
Možda ipak nije dobro preskakat previše stepenica odjednom.
Post je objavljen 24.12.2021. u 14:16 sati.