Sada.
Baš sada.
Sada ću pisati pjesme.
Pjesmu za dobro jutro,
i za dobro veče.
Za dobar dan!
Pjesmu za mentalno zdravlje,
za smirenje,
i tišinu duše.
Zbog hladnoće u prsima,
zbog strepnje,
neizvijesnosti,
i majmuna što mi skače u glavi.
Baš zato što nemam vremena,
baš zato što se svijet oko mene raspada,
što se planovi mijenjaju iz dana u dan,
što slušam odvratne zvukove,
što smrt kuca na vrata,
i misli da ima neku šansu.
I nema obrazloženja,
samo osmjeh koji štiti djecu od svijeta odraslih,
koji im ne znaju osigurati budućnost.
I baš zato pisat ću pjesme,
ugrijati ruke na stihovima bez melodije,
bez ritma,
sklepanim onako,
uz radijator,
u polumraku prosinca kojeg ću dočekat budna,
s umorom među vjeđama,
neoprane kose
i, ako Bog da, malo boje na prstima.
Post je objavljen 29.11.2021. u 19:35 sati.