Prvo pisano slovo o doseljenju Slavena na naša područja, izašla su iz pera Nizozemca Johannesa Meursiusa, jedne nizozemske tiskare, u Nizozemskoj državi koja je bila obilato financirana od mletačkih bankara, koji su u tu svrhu 1609. godine osnovali Amsterdamsku mjenjačku banku.
Porfirogenetova knjiga De Administranto Imperio (O upravljanju carstvom) je ustvari redakcija Konstantinovih spisa u izvedbi Johannesa Meursiusa iz 1611 koja je očigledno naručena i financirana od treće strane koja je oduvijek imala aspiracije na istočnu obalu Jadrana, i kojma su, kao kasnije Habsburgovcima, Mađarima, Talijanima (i da dalje ne spominjem), smetala autohtonost njenih stanovnika.
Gdje su danas spisi iz kojih je Johannesa Meursiusa napravio svoju redakciju (barem od poglavlja 29-36), teško je reći, mada ne bi napravili veliku grešku kad bi posumnjali na Vatikansku biblioteku. Ipak dubrovački benediktinac i povjesničar Mavar Orbin (Mavro Orbini) je to Porfirogenetovo djelo imao u rukama, ali pod nazivom Fodera, ivra, ac societates imperii Romani (Savezi, prava i društva Rimskog carstva) pri čemu se u dataciji na 959 godinu, poziva na Arpotaca Burdegalefea, danas nepoznatog učenjaka.
U svom djelu Il regno de gli Slavi, hoggi corrottamente detti Schiavoni (Kraljevstvo Slavena, danas iskrivljeno rečenih Skjavona, Pesaro, 1601.) Mavar Orbin se poziva na Porfirogenetovo djelo, ali nigdje ne spominje doseljenje Slavena, što bi, obzirom na njegovo podrijetlo, bila jedna od važnijih stavki.
Da je De Administrando Imperio krivotvorina, posumnjao je još jedan dubrovački benediktinac učenjak i anikvar Matija Anselmo Bandurović (Anselmo Banduri) u svom djelu Imperium orientale, sive Antiquitates Constantinopolitanae in quatuor partes distributae (Istočno carstvo, iliti carigradske starine u četiri dijela podijeljene, Pariz, 1712.)
Podrijetlo Slavena je bilo neupitno ilirsko što se lijepo vidi kod svih učenjaka koji do tada ne spominju nikakvo doseljenje po Meursiusovoj krivotvorini, od Antona Vrameca (1538.-1588.) Juraja Šižgorića (1420.-1509.), Marka Marulića (1450.-1525.), Vinka Pribojevića (XV. st. – 1532.), Dinka Zavorovića (1540.-1608.). Doseljenje Slavena ne spominje ni Toma Arhiđakon (13./14.st) iako nije bio njihov ljubitelj, a Hrvate je, isto kao i pop Dukljanin, uvijek stavlja u Ilirski kontekst.
Kako antiautohtonisti ne mogu u narodu naći svog prvaka, izmislili su Ivana Lučića Trogiranina i njegovog djela De regno Croatiae et Dalmatiae (O kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) a čije se djelo u potpunosti oslanja na Meursiusvo De Administranto Imperio. Ali Ivan nikad nije bio Ivan, Lučić nikad nije bio Lučić niti je tip ikad bio Trogiranin (čovjek se jednostavno nikad tako nije potpisao), riječ je o Nizozemcu Ioannis Lucii čije je knjiga štampana (a gdje drugdje) u Amsterdamu 1666. godine.
Post je objavljen 16.10.2021. u 10:25 sati.