"What a mistake I made" bi rekao maleni talijanski Bersaljer iz popularne humoristične serije All'o, All'o, poznat po svojoj "krepanoj kokoši" na glavi. Isto bi mogao reći i ja, kad sam kvisku obećao post o erupcija Krakataua 1883.
Krakataua je erumpirao 26./27. kolovoza 1883. godine i erupcije iz ta dva dana smatra se najsnažnijim ikad zabilježenim vulkanskim eksplozijama. Erupcija je bila snage veće od 13.000 atomskih bombi kakve su bačene na Nagasaki i Hirošimu. Iz grotla vulkana je izbačeno 19 prostornih kilometara vulkanskog materijala i 25 prostornih kilometara kamena. Eksploziju se čulo čak 3600 km dalje u srcu Australije u Alice Springsu prema istoku te na 4780 km dalekom Mauricijusu. Iz vulkana se do 80 km uvis podigao oblak prašine koji se godinama nije razišao. Kružio je oko Zemlje prouzročivši smanjenje ljetnih temperatura i spektakularne zalaske sunca diljem svijeta. Otok se zbog izbačena materijala urušio u vlastito grotlo, stari pričaju da se tih godina, na noćnom nebu Zagreba mogla vidjeti Aurora Borealis.
Prošle su godine otkad sam se zanimao za te priče, pa su mi se činjenice malo pobrkale, jer post na koji sam mislio, govori o vulkanu Tambora.
Tambora je 2,722 metra visok vulkan na otoku Sumbawa u Indoneziji, poznat po erupciji iz 1815.g. koja je bila jedna od najvećih vulkanskih erupcija u povijesti, i koja je pridonijela klimatski anomalijama 1816.g. zbog čega je ta godina nazvana "godina bez ljeta". Erupcija 1815.g. čula se je do 2000 km udaljenih naselja na otoku Sumatra, dok je stup vulkanskog pepela bio vidljiv s otoka Borneo, Sulawesi, Java i Molučkih otoka. Zbog uništavanja poljoprivrednih usjeva u široj regiji, do čega je došlo zbog izbacivanja vulkanskog pepela, nastupila je glad i došlo je do pojave bolesti. Prema procjenama, ukupan broj žrtava je bio oko 71,000 ljudi, dok je broj stradalih izravno od erupcije iznosi oko 11,000-12,000.
Kao izravna posljedica erupcije Tambora, godina bez ljeta se u Americi i Europi označava neobično hladna 1816. godina. Od početka meteorološkog dokumentiranja je to, do danas, najhladnija godina. U Sjedinjenim Američkim Državama također poznata kao Eighteen hundred and froze to death. Dok su siječanj i veljača do neke mjere bili "standardni", u ožujku je počelo da zahladnjenje. U travanj i svibnju je neprestano padala kiša. U lipnju i srpnju je u SAD-u svake noći mrzlo. U New Yorku je palo oko metar snijega. Europu je pogodilo veliko nevrijeme a mnoge rijeke su bile preplavile. U Europi je u kolovozu počelo da mrzne što je dovelo do velikih šteta u poljoprivredi. 1817-te su cijene žitarica bile deset puta veće nego 1816-te.
Tek 1920-te je američki naučnik William Humphreys postavio danas široko prihvaćenu hipotezu za taj klimatski fenomen. Prema njemu je vulkan Tamboru (Mount Tambora) u današnjoj Indoneziji bio kriv za godinu bez ljeta. Nakon erupcije tog vulkana od 5. do 15. travnja 1815. godine je došlo do takozvanog fenomena vulkanske zime. Sve to zahvaljujući pepelu i prašini koju je navedena erupcija izbacila u atmosferu i koji su spriječili prolazak sunčevih zraka do Zemlje.
Mary Shelly i njen suprug Percy su 1816-te, u takozvanoj godini bez ljeta, s prijateljem Lord Byronom proveli zajednički odmor na Ženevskom jezeru. Zbog hladnog kišovitog vremena, njih troje su po cijeli dan pisali strašne priče od kojih je 1818-te nastao Mary Shellyin roman Frankenstein or The modern Prometheus. Kako sama priča započinje na sjevernom polu, Mary je bila inspirirana hladnoćom tog ljeta a samo ime Frankenstein je vjerojatno preuzeto iz njemačkog sela Frankenstein (danas poljski gradić Zabkowice Slaskie). Na svom putovanju u Švicarsku, 1816., Mary Shelley je odsjela u blizini tog sela.
Bez erupcije Tambore, ne bismo imali ni Frankensteinovo čudovište, pa sad, za dobro ili za loše. Vulkan Tamboru nije kriv za Napoleonove muke u Rusiji i pohod na koji je krenuo 1812, ali već spomenuti američki naučnik William Humphreys kaže da je hlađenje klime trajalo sve do 1819. godine i da su drugi vulkani bili aktivni u tom periodu te tako doprinijeli općem zahlađenju. Drugi vulkani su mogli biti aktivni i prije 1812 i doprinijeti da se Napoleonovo ratovanje i kasnije povlačenje odvija na temperaturama od -40 stupnjeva Celzija, a što je vjerojatno bio jedan od uzroka poraza i nevjerojatnog broja od pola milijuna umrlih (od gladi i smrzavanja) francuskih vojnika.
Ideja je da ovom pričom upozorim zagovaratelje klimatološke panike koju živimo ovih dana. Klima, kao u ovom slučaju, ovisi o vulkanima, zatim morima, morskim strujama, putanji zemlje oko sunca i sunčevim pjegama, te je u svojoj biti podložna teoriji kaosa, odnosno teoriji Efekt Leptira, koji kaže, "Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi". Nema matematike koja može predvidjeti klimu, osim naravno, u vrlo kratkom razdoblju. Jedino čemu se možemo pouzdati je proučavanje klimatološke povijesti, a ona nam kaže da je promjena stalna.
Post je objavljen 28.09.2021. u 14:22 sati.