Samo je jedna bila Atlantida i nikad je nećemo naći, jer od nje nije ostao niti pepeo.
Zanimljivo koliko je razdoblje prije 12.000 godina bilo napredno kad nam je uspjelo ostaviti ovu priču s tako preciznim detaljima. Heliosove vatrene kočije, odnosno asteroid, došle su iz pravca sjevernog neba i sazviježđa Bika. Zaobišle sunce i prema zemlji se vračale na južnom nebu, gdje su „preplašene od Kentaura" (Strijelac) ili po drugoj mitologiji gdje su zapele o rep Škorpiona, ali sve je to isto područje neba jer rep Škorpiona gleda prema Strijelcu. Kako bilo tu je asteroid, privučen zemljinom gravitacijom, skrenuo s puta, kojeg mitologija zove "vječni namotani put".
Asteroid je ušao u zemljinu atmosferu u južnoj hemisferi, pržeći sve pod sobom u pravcu sjevera, sreća je što se pod njim uglavnom nalazio Pacifik. Nad sjevernom Amerikom došlo je iz pravca sjevero-zapada, ali sada je topio kilometarske naslage leda, koje su se, kao i u Europi, prostirale sve do ispod Velikih jezera, jer se Sjeverni pol tada nalazio puno južnije.
Nad sjevernom Amerikom Zeusova strijela je pogodila taj projektil od željeza i kobalta, ili konkretnije zbog ogromne vrućine i trenja, asteroid se raspao na dva veća djela, što je uveliko spasilo zemlju jer bolje dva manja udarca nego jedan veliki. Raspršeni manji dijelovi su pogađali današnju državu Južna Carolina i Floridu, u čijim kraterima su nastale njihove poznate močvare.
Oba komada pala su u Atlantik u predjelu kojeg danas zovemo Bermudski trokut, takvom silinom da su probili zemljinu koru, napravivši ogroman pritisak na zemljinu magmu, i po prvi put su sunčeve zrake osvijetlile podzemlje Hada.
Pritisak na magmu je bio tako ogroman da je magma probila po svim atlantski rasjedima koji se protežu pravcem sjever-jug točno sredinom Atlantika, gdje se na svoju nesreću nalazila Atlantida, bila je to Platonov jedan strašan dan. Erupcija magme duž atlantskog rasjeda stvorila je šupljinu u njegovim slojevima, šupljina koja je nagnula obje Amerike prema istoku, pa se i danas u podmorju američkih istočnih obala mogu vidjeti korita rijeke, istovremeno zapadna Amerika se uzdigla pa danas imamo planinsku kičmu koja se proteže niz obje Amerike. Atlantida nije bila te sreće, kao manji kontinent usred tog rasjeda, potonuo je u stvorene praznine, ne u ocean već doslovno u slojeve magme, bila je to jedna Platonova užasna noć.
Od udara asteroida, majka Gea je okrenula lice, sjeverni pol se popeo i zauzeo sadašnji položaj, upravo zbog toga i danas ispod leda sjevernog pola istraživači nalaze ostatke prastarih šuma. Sibir je otišao sjevernije i postao nepodoban za život mamuta i dlakavih nosoroga, a što se dogodilo da su naizgled trenutno zamrznuti, e to vam nemam pojma, jer za tako nešto su trebale temperature ispod -70 stupnjeva Celzija (što je svakako i bilo moguće u svim tim klimatološkim previranjima).
Južni pol koji se nekad nalazio u povoljni zemljinim širinama, sad je otišao na jug, nije naravno odmah smrznuo i zbog toga danas imamo karte poput one Piria Reisa koje pokazuju Južni Pol bez leda. Kako su pusti tsunami utjecali na civilizaciju koja se, kako danas tako i onda, uglavnom nalazila na obalama mora, prepuštam vam na maštu.
Kako je majka Gea okrenula lice, ljudi su izgubili zvijezde, pa kad se civilizacija oporavila, počelu su stvarati zvjezdarnice, kako bi ponovo našli red na nebu.
Post je objavljen 07.05.2021. u 08:35 sati.